Lole iz komšilukaO životu

Kutija u kojoj su došle cipele, a otišle uspomene

Svi mi imamo kutiju za cipele koja u jednom trenutku našeg života postane kutija uspomena. Dođe taj prijelomni životni trenutak kada kupimo cipelice i odlučimo da nećemo baciti kutiju u kojoj su došle. Iskoristiti ćemo je. Iscrtkamo je tako nekim…

Lola Magazin

Svi mi imamo kutiju za cipele koja u jednom trenutku našeg života postane kutija uspomena.

Dođe taj prijelomni životni trenutak kada kupimo cipelice i odlučimo da nećemo baciti kutiju u kojoj su došle. Iskoristiti ćemo je. Iscrtkamo je tako nekim flomasterom, zalijepimo po njoj naljepnice, nabacimo emotivne citate i to postane naša kutija. Kutija u koju ćemo smjestiti naše uspomene.

One lijepe, koje su, naravno, poželjne. One ružne da nas, naravno, podsjete na one nepoželjne.

Karte s nekog dobrog koncerta na kojem smo bili. Karte s nekog dobrog putovanja. Čak i ako je to putovanje na mjesto koje je udaljeno par sitnih kilometara od nas. Bit će to naše putovanje, a mi ćemo znati zašto ga zovemo „putovanje“, kao da smo prošli stotine kilometara. Možda će u njoj biti neko dobro pismo. Prijateljice, bivše ili sadašnje. Dečka, bivšeg ili sadašnjeg. Nabolje će biti ako neki od tih ljudi  ostanu u sadašnjosti pa se onda s njima prisjećaš. Možda se upišate od smijeha, možda i zaplačete. Pobrinite se da zaplačete prije smijanja, jer „ko plače, manje će pišat'“, dobra stara, narodna.

Fotografije su neizostavna stavka. Imat ćete ih iz djetinjstva, naravno. Na kojima ste u pelenama ili goli u kadi ili neka na kojoj plačete pa će to bit slika kojoj ćete se smijati. Nek digne ruku onaj koji nema takvu sliku iz djetinjstva. Jer, gospodine, jako je malo takvih! Bit će fotografija s mamom i tatom, bratom, sestrom, prijateljima, tetkom iz Njemačke, babom, didom, stricem. Bit će slika s rodicom koja ti je 17-o koljeno pa je se jadan ni ne sjećaš. Nisi je ni tad znao. Samo su te uvalili da se moraš s njom slikat. Htjela ona, kaže sladak si joj. Di su joj oči jadnoj?

Bit će u toj kutiji puno prvih stvari. Prvih stvari koje te podsjećaju na prve trenutke. Prvi poljubac. Prvi zagrljaj. Prvo pravo prijateljstvo. Prvu prvu zatreskanost. Prvu kutiju cigara. Prvu bočicu žeste. Prvo pijanstvo. Prvu zabavu. Prvo putovanje. Prvu godinu na fakultetu. Prvi posao. Prvi seks. Prvo vjenčanje. Prvu ljubav. Prvo dijete. Prvi pravi trenutak kad si bio sretan. Tužan. Ljut. Razočaran. Ushićen. I znaš što je najbolje? Svaki od tih trenutaka… ponavljati će se. Možda jednom, možda bezbroj puta, možda čak i nikad. Ali ćeš ti uvijek imati svoju kutiju za cipele u koju odlažeš uspomene. U koju odlažeš posebne trenutke. Uvijek ćeš imati tu kutiju koja će te podsjetit na sve te emocije.

Nekad ćeš možda morati uzeti još jednu kutiju za cipele, da bi spremio silne uspomene. Ali, ne brini, to je dobra stvar. Prvo, to bi značilo da si kupila još jedne cipele, što nikako ne može biti negativno. Ali još je bitnija činjenica da je još jedna kutija za cipele slash uspomene na listi najboljih stvari koje su ti se ikad dogodile. To znači da si živio. Da si proživio. Da si stvarao uspomene. Jer kako jedna dobra stvar kaže „Spakiraj sebi, draga, četkicu za zube. Spakiraj si najdražu bluzu. Podigni svu svoju štednju, uzmi potvrdu o isplati. Jer, ako ne napustimo ovaj grad, nikada se nećemo izvuči. Nisam rođen da se utopim. Dušo, ajmo!“ Ajmo dušo, ajmo stvarati uspomene. Dobre i loše. Dok nije kasno. Ajmo ispunit tu kutiju za cipele da je s pravom možemo nazivati „Kutijom uspomena“. Ta titula teško se dobiva. Ti si jedina osoba koja ju može dati.

Pa ajmo dušo, ajmo dok nije kasno.

Znaš, kosa će ti jednom biti sijeda. Koža smežurana. Lice puno bora. Možda se nećeš moći ni kretati. Jedino što će ti ostati, ono je što si ostavio iza sebe. Ostat će ti onaj život koji si živio. Znat ćeš tada da se ne možeš kretati jer si trčao puno u životu, prošao si toliko mjesta da su ti kosti kad tad morale otkazati. Dotaknut ćeš rukama te silne bore i svaka će te podsjetiti na nešto. Kako si ono plakala za Matom kad je morao ići u drugi grad raditi. Studirati. Krasti Bogu dane. Ali je otišao, a ti si čekala i čekala. Kako si se smijala kad ste ti i Marija onu jednu večer izašle pa ste cugnule malo previše. Kako ste ono jednom  na koncertu toliko vrištale da i dan danas jadna misliš da su ti zubi zbog tog poispadali. Ne zna vrag za šalu. Kako si pobijesnila kad si saznala da Ivan viđa drugu. Kako si bila oduševljena kad si upoznala Petra.

Tvoji smežurani dlanovi bit će takvi zbog svake ruke koju si dotaknula. Znaš ono kad si u petom razredu upoznala najbolju prijateljicu, pružila joj ruku i rekla svoje ime, a onda si godinama kasnije u rukama držala glavu njezine bebe i mijenjala malom čudu pelene. Kako si grlila mater kad si shvatila da si u krivu, a pet dana prije si tvrdila da si u pravu jer si tvrdoglava mazga. Kako si čaču tapšala po leđima kad bi naljutio mater.

Kako si se mlatio s braćom i sestrama pa ste se morali izmirit kasnije.

Kako si živjela. Kako si voljela. Kako si se smijala. Kako si stvarala uspomene.

I nitko ti nije bio ravan. Ni čovjek ni svijet. Nitko nije bio jači od tebe.

Jer tad, kad budeš stara i slaba, ti ćeš zapravo biti najjača na svijetu. Jer si živjela.

Jer si punila tu vražju kutiju za cipele i nekako je, sasvim slučajno, učinila kutijom uspomena.

 

Gabrijela Čuljak

Pročitaj još

Od iste osobe