Lole iz komšilukaO ljudima

Despotica: Profesija me ne određuje

tekst: Jelena Despot

Prije nekoliko dana upoznajem čovjeka. Svaki susret pa i onaj površan donese nešto od čega mogu napisati knjigu. Postali smo nenormalno površni, vanserijski bezobrazni i nepresušan izvor inspiracije za mene.

„Jesi li studirala? Šta si završila?“, pita me.

„Novinarstvo“, odgovaram pomalo nezainteresovano.

„E kad sam ja sedamdeset i neke upisao mašinstvo, nama je profesor na prvom predavanju rekao, pola vas će iduće godine završiti na novinarstvu“, ponosno me pokušava provocirati.

Kiselo se smješkam već naviknuta na ovakve površne opaske. Moja mama automatski uzbuđeno dobacuje: „Ona je bila super đak, mogla je studirati šta je htjela“. Ima potrebu da me opravda. Ja ne.

Ja poštujem svakoga ko se svojim radom i intelektom dokazao i ostvario. Mnogo je inteligentih ljudi koji nikada nisu završili fakultet. Neki nisu imali novca, neki nisu imali priliku, neki podršku, da li to znači da ih sve trebamo strpati u jedan veliki koš sa etiketom „manje vrijedni“, „manje pametni“, „manje ljudi“?

Kao takav „super đak“ ja sam smatrala da novinarstvu nisam ni dorasla. Bilo je mnogo onoga što nisam znala. Znaš ti šta čovjek sve mora znati da bi bio odličan novinar? Znaš li koje sposobnosti transformacije mora imati da bi razgovarao sa predsjednikom države i bakom na pijaci? Znaš li sa kakvim informacijama mora raspolagati da bi radio intervju sa nekim eskpertom, a da pri tom u njegovim očima ne bude glup ili neobavješten?

Da bi se čovjek uspješno bavio mašinstvom, on mora da dobro ovlada svojom strukom.  Da bi se uspješno bavio novinarstvom on mora znati dosta od svega. Barem bi tako trebalo biti.

Ja nikada nisam željela biti osrednja.

Malo je danas uspješnih novinara i onih kojima se divim. Novinar se danas pretvorio u daktilografa. Nekim novinarima lektor odvaja negaciju od glagola. I onda su ljudi spremni da ti sude zbog šačice takvih.

Da sam kojim slučajem rekla da sam završila medicinu, vjerovatno bih automatski zaslužila poštovanje mog sagovornika. Iako o meni ne bi znao ništa više. Među mojim kolegama je bilo mnogo inteligentnih, koji danas nisu novinari. Bilo je i onih koji jesu, pa ih je sistem sputao. Među mojim poznanicima mnogo je neinteligentih ljekara, priglupih ekonomista i loših pravnika. Nemojte suditi čovjeku prema onome što mu na diplomi piše!

Ja sam oduvijek voljela da pišem, zato je novinarstvo bilo moj izbor. Jedini fakultet na kojem se pisalo. Nije se pisalo onako kako sam ja željela da pišem. Izbaci pridjev, izbaci opis, izbaci emociju. A kako da pišem bez emocije kada me emocija pokreće?

Sjećam se i kako su me dvojica kolega u Savezu studenata našeg fakulteta odmjerila kada sam došla da uplatim članarinu za savez.

„Šta studiraš?“

„Žurnalistiku“, odgovaram ponosno.

Odmjeriše me, nasmijaše se: „Aha, pa da“.

Valjda su  moja odjeća i moj odgovor tog dana bili presudni da me okarakterišu kao glupaču koja je došla na fakultet po svojih pet minuta slave.

Od tog dana je prošlo gotovo dvaneast godina, a ja ga se jasno sjećam. Osjećala sam se poniženo i degradirano.

I danas smatram da nisam dovoljno dobra da bi novinarstvo bilo posao od kojeg živim. Nemam potencijal da budem Zoran Šprajc ili Branko Stanković, Goran Milić ili Jovan Memedović. Njihove emisije mijenjaju svijet i poglede na svijet. Nikada se ne bih mogla zadovoljiti da u nečemu što volim i poštujem budem prosječna.

Ne postoji nijedna emisija “Kvadrature kruga” koju sam pogledala, a da nisam zaplakala. Nijedan RTL direkt, a da se nisam nasmijala. Nijedna Milićeva reportaža, a da nisam poželjela da se spakujem i odmah krenem. Takvi ljudi te tjeraju da se pokreneš.

Jesi li spreman da njima ispričaš priču sa svog uvodnog predavanja na Mašinskom fakultetu?

Ja sam možda i zaslužila prezirni komentar i osuđujući pogled. Ja novinar i nisam, osim što mi tako piše u diplomi i radničkoj knjižici. Ja sam neko ko piše srcem i spreman je da se bori protiv nepravde i predrasuda, ma koliko koštalo. Mnogo je sjajnih ljudi koji bi sa ponosom trebali da govore da su novinari i da zaslužuju tvoje poštovanje.

Možeš li zamisliti samo jedan dan bez vijesti ili novina? Ja mogu. Većina ne može.

Potrebna im je doza informacija kao što su im danas trebali vazduh, hrana ili voda. Potreban im je novinar da im kaže o čemu će da misle i kako. On oblikuje tvoju svijest, a da ti to i ne znaš.

Promisli malo o tome sljedeći put kada budeš želio da pljuneš i degradiraš.

Zatvori reklamu