Ljudski odnosiPraktična Lola

Zamisli da za 20 godina netko tako gleda tvoju kćer

tekst: Iva Mikić

Nemam dovoljno prstiju na nogama i rukama putem kojih bih mogla nabrojat koliko puta su mi se zgadili neki ljudi. O tome sam često raspravljala još davno, na početku srednje škole zajedno s najboljom prijateljicom Ivanom s kojom sam svaki dan išla u školu i natrag doma. Osim kad bih zakasnila duže od njenog praga tolerancije. Znate ono kad prolaze muškarci u autima i onda se u prolazu okrenu za vama iskrivljujući vrat za 180 stupnjeva? Okrenu se za tobom, djevojkom od 15-16 godina, normalno obučenoj koja ne izaziva nikakvu pažnju svojim izgledom, dužinom suknje ili dekolteom. Da se razumijemo, to je bilo tad, prije 5-6 godina, priča o današnjoj generaciji djevojaka od 15-16 godina i njihovim kombinacijama za školu bi se već pretočila u neki poduži članak s potpuno drugom temom.

Još bih više ostala šokirana kad bih u tom autu vidjela nekog poznatog, susjeda ili obiteljskog prijatelja, pa čak i rodbinu što je u meni izazivalo automatsko podizanje želudca. To su ljudi koji imaju žene, djecu, pa čak i unučad. Prije nekoliko godina radila sam sezonu na moru. Svi smo bili obučeni na isti princip – bijela košulja i crne hlače ili suknja do koljena. Dodajući tome da cijeli dan radiš na 40 stupnjeva i samo čekaš kad ćeš se onesvijestit, šokirala me činjenica da je jedan od šefova (a u Dalmaciji i šefov šef ima svog šefovog šefa) nerijetko komentirao svaku od cura, sve njene (ne)obline za koje ni sama ne znaš da postoje. Sjećam se zadnjeg radnog dana. Ivana i ja smo se nadale da neće biti puno posla da zadnji dan odradimo lagano, ali karma is bitch – ubile smo se od posla. Na kraju dana kad sam slagala sladoled u frižider onaj šef par redova iznad ovog kaže konobarima:

Dečki vidite, pogledajte sad još jednom ovaj prizor, zadnji joj je dan.

Sreća njegova da nisam automatski povratila po njemu. Okrenula sam se i samo mu rekla

Vaša kćer sada ima 6 godina, zamislite da netko od 40 godina za 10ak godina tako nju komentira. I ja imam i majku i oca, stari taman kao i vi sad.

Uslijedio je muk i odlazak s mjesta radnje.

Još jedan primjer, zbog kojeg sam se i odlučila na pisanje ovog članka dogodio se nakon jedne manifestacije. Zajedno s grupom od 7-8 ljudi imala sam priliku upoznati izlagače s te manifestacije. U očima su mi bili ogromni – inovatori koji imaju super obiteljski život, svaki od njih ima ženu i minimalno jedno dijete, uz to rade posao koji vole, svaki ima neku svoju inspirativnu priču, proputovali su pola svijeta, a i dalje su normalni. Željela bih da ih nikad nisam upoznala i da sam živjela u uvjerenju da je to zaista tako. Zašto? Zato što su krenuli s pričom o svojim inovativnim proizvodima gdje ti ostaneš zapanjen i bez treptanja očekuješ što je iduće. Pitaš se otkud im sve te ideje, koliki je njihov mozak kad tako nešto smisli i kako se ti toga nisi sjetio. S ponosom kažeš kako i ti nešto radiš, sudjeluješ na raznim događajima na faksu, pišeš za dva portala, druga frendica priča o inovaciji koju je smislila sa svojim frendovima i o tome kako djecu trenira plivat jer je priznata plivačica koja je osvajala medalje na svjetskim razinama. Imaš spiku, spiku koja ih baš ne zanima jer su vidjeli priliku da večer iskoriste na najproduktivniji (čitaj: najodvratniji) mogući način, da te odvedu na cugu, dvije-tri koje će oni platiti jer si ti student i nemaš para, a kasnije mu onda u naturi ideš zahvalit.

Ljudi moji, oni imaju 40 godina. Moja će mama ove godine napunit 44, očuh isto. Nakon te večeri u kojoj sam se naslušala sranja kao nikad u životu, išla sam ih malo proguglat i svaki od njih imao je obitelj. Jednom je žena bila u hotelu dok je on nama prodavao spike. Došla sam u stan iznervirana, razočarana, zgrožena s ogromnim upitnikom iznad glave koji ni dan danas nije nestao. Sreća i za moju cimericu i za mog dečka da se nijedno od njih nije našlo u stanu, pa sam svoje misli dijelila sa zidovima sobe koji su vjerojatno već preumorni od mog prevelikog ispitivanja i propitkivanja situacija oko sebe. Često razmišljam baš o životnim situacijama i o tome što se u čovjeku (ne)pobudi da radi takve stvari. Nije mi jasno kako se možeš upucavat klinkama, a žena ti spava nekoliko kilometara dalje od tebe. Nije mi jasno kako se ne sjetiš svog djeteta kad prilaziš nekome 20 godina mlađem od sebe. Kad imaš 50, prihvatljivije je već kad gledaš žene od 30, ali kad imaš 30-40, nije normalno da gledaš one od 17-18. Nije mi jasno zašto imaš potrebu za tim, čak i ako imaš loš brak ili bilo koju drugu vrstu nesređenog odnosa. Nije mi jasno zašto su upravo ti što to rade najglasniji kada se priča o pedofiliji i glavni su u brojanju koliko je Charles stariji od Elle Dvornik i koliko će on već biti u grobu kad ona bude 40-godišnjakinja. Jednostavno mi nije jasno.

Ljudi moji, pa ako imate 40 godina, djevojka od 20 vam bez problema može biti kćer. Da netko napravi nešto vašoj kćeri, ubili biste tog koji joj je nešto napravio što je u jednu ruku i logično, ali onda nemojte i vi raditi isto. Uvijek je bilo i bit'će – ne radi ono drugima što ne želiš da i tebi rade.

Jedna napomena– ovo je kolumna, ne znanstveni rad i ono što piše ovdje se ne odnosi na sve situacije koje vi poznajete. Kolumne se pišu iz perspektive autora i ono što je rečeno ne mora i često se ne podudara s onim što netko drugi misli ili (ni)je proživio.