PorodicaPraktična Lola

Kako je biti porodilja sa invaliditetom?

Pravo na porodicu i zdravlje, u ovom slučaju seksualno i reproduktivno, ženama sa invaliditetom garantovano je međunarodnim dookumentima. No, na domaćem terenu, stepen primjene zavisi isključivo od ličnog iskustva. Još uvijek su brojne predrasude prema sposobnosti žena sa invaliditetom da rode…

Ana Kotur

Pravo na porodicu i zdravlje, u ovom slučaju seksualno i reproduktivno, ženama sa invaliditetom garantovano je međunarodnim dookumentima. No, na domaćem terenu, stepen primjene zavisi isključivo od ličnog iskustva.

Još uvijek su brojne predrasude prema sposobnosti žena sa invaliditetom da rode ‘zdravu djecu’, iako invaliditet nikako nije bolest, već stanje organizma uslovljeno interakcijom sa neprilagođenom okolinom, i iako od karakteristika stanja koja žene imaju zavisi i nasljednost tih osobina. Sa jedne strane, oštećenje vida ili posljedice cerebralne paralize ne moraju biti nasljedni, dok neki oblici mišićne distrofije mogu biti. Ipak, pravo žene sa invaliditetom je i dalje neupitno, a njeno opredjeljenje da bude majka, bez obzira na to da li je njen invaliditet nasljedan, niko ne bi smio preispitivati osim nje same i osoba kojima ona sama dozvoli učešće u odluci.

Teoretski, dobro i pravično zvuči. Kad se odlučite za dijete kao žena sa invaliditetom, momenat postajanja majkom još uvijek je daleko od vama prilagođenog.

Mersiha Fazlić iz okoline Tuzle, majka je dvije djevojčice. Rođena je bez gornjih i donjih ekstremiteta. U toku realizovanja odluke da postane majka, susrela se sa brojnim predrasudama.

„Ni sto za porođaj ni bilo šta drugo nije bilo prilagođeno osobama sa invaliditetom. Susrela sam se čak sa idejom da mi podvežu jajnike, čemu sam se usprotivila i jednostavno nisam dozvolila. Bilo je čak komenatara od doktorice da ‘ne bi ležala tu nakon carskog reza i da bi išla kući’, ali ja se nisam obazirala na mišljenje okoline i zato danas imam dvije prelijepe djevojčice’, kaže ona.

Komentare ‘na šta će njeno dijete ličiti’, kojih se naslušala u životu, više i ne smatra bitnim.

UKC Tuzla nam sa druge, strane navodi da imaju opremljenu kliniku i obučeno osoblje.

„U porođajnoj sali stolovi porođajni su prilagođeni sa spuštanjem i dizanjem svakoj trudnici pa i invalidnoj. Nabavljen je striktno porođajni sto ljuljačka za osobe sa potrebama. Posebna pažnja, komunikacija i pomoć takvim osobama je prioritet za svakog uposlenika. Klinika je napravila i ‘Brajevo pismo’ – ‘Reljefno pismo’ za slijepe osobe”, navodi se u odgovoru Klinike za ginekologiju i akušerstvo UKC Tuzla.

O statistici navode samo da su sporadično imali slučajeve žena sa invaliditetom kao porodilje.

Statistiku nemaju ni u UKC RS u Banjaluci. Iako posjeduju veoma obimnu dokumentaciju i statistiku vezanu za broj pacijentkinja, poroda, pregleda, definicija osobe sa invaliditetom još uvijek nije uvrštena u nju, pa nema podataka koliko žena sa invaliditetom je bilo tretirano kao trudnica ili porodilja u ovoj ustanovi.

Ipak, ističu kako kontinuirano rade na poboljšanju uslova za žene sa invaliditetom na Klinici za ginekologiju i akušerstvo.

„U potpunosti smo svjesni činjenice da žene sa invaliditetom imaju iste zdravstvene, reproduktivne i seksualne potrebe i probleme kao i druge žene te da se, nažalost, bez obzira na činjenicu  da je Zakonom o zdravstvenoj zaštiti RS isključen bilo koji oblik diskriminacije lica sa invaliditetom, suočavaju sa dodatnim fizičkim i psihološkim preprekama i otvaraju određena pitanja koja se odnose na zdravlje, reprodukciju, seksualnost i majčinstvo. Fizičke prepreke uključuju dosta toga i mi ih u UKC RS rješavamo jednu po jednu“, ističu.

 

U okviru radova na klinici, naglašavaju, i pitanje pristupa žena sa invaliditetom adekvatnoj zaštiti u oblasti reproduktivnog zdravlja, bilo je jedno od značajnijih.

„U sklopu Projekta rekonstrukcije i opremanja Porodilišta nabavili smo osam novih stolova, koji se mogu podizati i spuštati, lampe i posteljinu za porođajne krevete, CTG aparate, fetalne monitore i UZV aparat u cilju intezivnijeg nadzora porodilja, dva savremena operaciona stola i lampe, transportna kolica, aspiratore te savremena kolica za lijekove u svakom porođajnom boksu. Radimo na rekonstrukciji toaleta kako bi se omogućio pristup pacijentkinjama sa invaliditetom, nabavljen je digitalni mamograf za koji nije neophodno da pacijentkinja stoji.  Još dosta toga je pred nama, još uvijek imamo dosta uskih vrata u Klinici  i ordinacijama, kabinama za presvlačenje, pisane informacije, kao što su prijemni formulari i saglasnosti, nisu dostupni u alternativnim formatima (na Brajevom pismu, audio trakama, uvećanoj štampi), nemamo sertifikovanih tumača gestovnog jezika. Međutim, i to ćemo rješavati, korak po korak, jer smo svjesni da takve prepreke dovode do ugrožavanja dostojanstva naših pacijentkinja“, kažu.

Osim rada na barijerama u fizičkom i komunikacionom smislu, radili su i na obuci osoblja za ophođenje prema ženama sa invaliditetom.

„Ono na šta smo se mi posebno fokusirali jeste edukacija po pitanju komunikacije sa pacijentima, kako bismo uspostavili bolju komunikaciju. Želimo da spriječimo stigmatizaciju i diskriminaciju osoba sa invaliditetom, da se s ove strane borimo protiv društvenih predrasuda koje vladaju, pogotovo kada se radi o seksualnosti, majčinstvu, zdravlju i reprodukciji žena sa invaliditetom, ma kako ga definisali“, zaključuju.

Da postoje i pozitivni primjeri, i da za adekvatan tretman osobe sa invaliditetom nije potrebno mnogo, osim poštovanja osnovnih principa medicine i malo logičkog pristupa, potvrđuje i Amna Alispahić, majka petogodišnje djevojčice. Porodila se u JU Opća bolnica “Prim. dr. Abdulah Nakaš” Sarajevo.

“Prije samog poroda, provela sam nekoliko dana u bolnici, na odjelu ginekologije, pod ljekarskim nadzorom. Kao osobi koja ne vidi, bilo mi je prilično teško prihvatiti da ću ostati sama u okruženju u kojem nikoga ne poznajem. Međutim, na moje veliko iznenađenje, medicinsko osoblje je bilo krajnje predusretljivo. Ne kažem da je znanje osoblja o tome kako se ponašati prema slijepoj osobi bilo na naročito visokom nivou, ali bez obzira na to, uvijek su me pitali šta mi treba i da li mi mogu u nečemu pomoći. Doduše, moram reći da je za to vjerovatno zaslužan i moj odnos prema kompletnom osoblju, vrlo brzo sam učinila da shvate gdje mi pomoć jeste, a gdje mi nije potrebna”, ističe ona.

Većih problema sa pristupačnošću nije imala, reći će. Čak i njena očekivanja su bila nadmašena.

“Odjel na kojem sam provela tih nekoliko dana, prilično je pristupačan. Sobe imaju svoja kupatila, što je jedna od veoma važnih olakšavajućih okolnosti, a kompletan raspored prostorija čini se jako jednostavan i ‘logičan'”, kaže.

O odnosu osoblja prema njoj, ima samo riječi hvale.

“Onoga dana, kada sam sa ginekologije prebačena na porođajno odjeljenje, mislila sam da će nastupiti problemi u odnosu osoblja prema meni, pogotovo zato što sam pretpostavljala da mi bolovi i druge okolnosti neće dopustiti mnogo objašnjavanja i uputa. Međutim, iznenadila sam se kada je gospođa, babica, zvala se Emina, nakon što sam dobila sobu, najprirodnije moguće uzela moju ruku i provela me po sobi, objašnjavajući mi raspored. Ponašala se prema meni toliko prirodno i neusiljeno da sam u jednom momentu pomislila da svakog dana ima posla sa majkama koje ne vide. Isto je bilo i sa babicom Binasom koja me porodila. Ponašala se prema meni toplo, majčinski, objašnjavala mi šta trebam raditi, sa nježnošću i strpljenjem majke, tako da sam se u svoj toj frci i bolovima, zaista osjećala sigurno i zaštićeno”, prisjeća se.

Sa majčinstvom je, reći će, druga priča.

“Što se tiče majčinstva i invaliditeta, postoje brojne teškoće, servisa podrške nema, pa ako želimo svojoj djeci pružiti sadržajno djetinjstvo, usluge asistencije, naprimjer, u pravilu uvijek moramo plaćati. Međutim, svi mi koji smo se odlučili da budemo roditelji, sve ove stvari smo unaprijed vrlo dobro znali. Naše je da se borimo za sistemski riješena pitanja vezana uz servise podrške i slično, a do tada, nemamo drugog izbora, već da djeci, koja su naš izbor, obezbijedimo lagodno djetinjstvo, kako najbolje znamo!”, zaključuje Amna.

Odgovor na upit koji smo poslali na adresu UKC Sarajevo do zaključenja teksta nismo dobili.

Biti porodilja i žena sa invaliditetom istovremeno, u okruženju zasigurno nije lako. No, vaše majčinstvo time zasigurno ne stiče invaliditet.

Pročitaj još

Od iste osobe