FeminizamHrabra Lola

Žene ne ugnjetavaju muškarci, već muškarci koji samo smatraju da to jesu

tekst: Lola Magazin

Dan kada je Amerikanka Ashley Simpo saznala da će roditi dječaka, je isti dan kada je o feminizmu počela da razmišlja na drugačiji način.

Do tada Ashley se identifikovala kao feministkinja, bez imalo sumnje u to. Pošto se radi o ženi tamne puti, ugledala se na Alice Walker i Delores Williams, te proživljavala njihovu borbu. Tokom 2010. godine učestovala je u kampanji koja je tražila jednake plate za muškarce i žene, te radila za organizaciju koja se brine o beskućnicama i njihovoj djeci.

Zanimljivo je da Ashley potiče iz porodice koja je generacijama odrastala bez muškaraca. Zajedno sa sestrom je rasla uz samohranu majku, koja je bila kćerka samohrane majke. I onda je rodila dječaka.

Kaže da je uporno razmišljala o preprekama koje će njen sin morati savladati tokom života, na koje će probleme nailaziti i koje će ga opasnosti vrebati. Kakav će čovjek postati? Hoće li biti snažan, pasivan, povučen, odlučan, duhovit, umjetnik…? Hoće li biti biti alergičan na kikiriki? Baviti se sportom? Hoće li slomiti neku od svojih kostiju i kako će se nositi sa time?

Ranije je na rođenje sina gledala kao na priliku da odgoji muškarca koji će poštovati žene. NJegovo odrastanje posmatrala je kroz prizmu razumijevanja ljepote i uloge žene u društvu, te shvatanja da bi između polova trebalo da stoji znak jednakosti. Međutim, nije računala na to da se dječaci redovno moraju podsjećati da i oni u sebi nose ljepotu i magiju, koja se mora njegovati i razvijati, njihovim pravima i obavezi da zahtijevaju svoju jednakost. Suočivši se sa time, Ashley je duboko preispitala svoje viđenje feminizma, koje je zatim doživjelo značajne promjene.

Boy Power

Kada je njen sin imao tri godine, Ashley je uvidjela da dječaci imaju mnogo manje izbora od djevojčica što se tiče garderobe. Tražeći novu odjeću za njega, shvatila je da su u radnjama odjeli za dječake tri puta manji nego za djevojčice, te da se u njima nalaze poluprazne police. Među ponuđenim artiklima nije uspjela pronaći nijedan u njegovoj veličini.

Odlučila je da se prošeta do ženskog odjela i tamo je pronašla junake iz crtanih filmova, različite ukrase, uredno složene police i izložene sve veličine modela. Muški dio je bio znatno manji, oskudniji i nestalo im je čizama za kišu. To je podsjetilo na nešto.

Zapitala se da li žene diskriminišu muškarce i sve ih poistovjećuju sa onima koji donose odluke o vaginama (koje ne posjeduju) i djeci (koju nikad neće roditi), te time zanemaruju sve ostale muškarce koji postoje na svijetu. Da li bi feminizam morao da se bavi manjkom edukacije o muškosti, te važnosti emotivne sigurnosti muškaraca? Na kraju krajeva, žene ne ugnjetavaju muškarci, već muškarci koji samo smatraju da to jesu.

“Da bih mogla da branim žene, moram braniti i muškarce, počevši sa svojim”, kaže ona.

Dječaci pate od poremećaja u ishrani, baš kao i djevojčice. Četvrtina njih ima anoreksiju i bulimiju. Prema statistikama, muškarci češće odlučuju da sebi oduzmu život. Češće prekidaju školovanje, u većoj su opasnosti od upotrebe droga i alkohola. Kada se suočila sa ovim podacima, Ashley je pokušavala da ih opravda time što na svijetu živi više muškaraca nego žena. Ipak, kada se sjetila da u njenoj kući živi mali, bucmasti muškarac sa krupnim očima, koji obožava da pjeva Beatlese po cijeli dan, sve ovo je postalo neprihvatljivo.

Odlučila je da odgovore koji su joj nedostajali potraži od bliskih muškaraca. Počela je ispitivati prijatelje da li su nekada bili žrtva seksualnog uznemiravanja, nasilja ili silovanja. Od njih deset, samo dvojica su rekli da nisu. Shvatila je da su briga, privatni prostor, ljubav prema sebi i društvena svijest značajno gurnuti u stranu kada govorimo o muškarcima. Ovo je posebno važno kada govorimo o sinovima samohranih majki.

“Vođenje računa o dobrobiti naših sinova je za društvo važno kao i vođenje računa o dobrobiti naših kćeri”, smatra Ashley.

I muškarci su emotivni

Ističe da je sin naučio jednu od najvrijednijih lekcija – muškarcima je potreban prostor u kome mogu biti emotivni.

“Nadam se da ću ga naučiti da su njegove emocije njegova odgovornost. Ne moram ih odobravati ili zabranjivati, ne moram se uopšte slagati sa njima da bi one bile validne. Oduvijek sam ga ohrabljivala da nađe svoju zonu komforta i u njoj iskusi svoje emocije, a sa mnom da ih podijeli kada bude spreman za to”, piše ona, dodajući da mu je dala mogućnost “potpunog vlasništva” nad sobom.

To znači da, ukoliko on ne želi da zagrli nekoga, niko ga neće tjerati na to. Ako mu nije prijatno u nečijem prisustvu, ne mora biti u njihovoj blizini.

Feminizam i maskulinizam

Odgajajući sina, Ashley je naučila najvažniju lekciju od svih – da ne može biti feministkinja ukoliko nije maskulinistkinja.

“Vaspitavam ga da se solidariše sa drugima i da bude svjestan situacije, nadajući se da će jednog dana stajati na ispravnoj strani i zalagati se za prave vrijednosti, bez obzira na to da li on ima od toga direktne koristi ili ne.”

Muškarci koji se tokom odrastanja susreću sa razumijevanjem, ljubavlju, povjerenjem i poštovanjem nemaju potrebu da potvrđuju kao muškarci na ekstremne načine. Oni ne potvrđuju svoju vrijednost time što ponižavaju druge, ne plaši ih društvo koje se zalaže za jednakost i pravičnost. Takvi muškarci postaju lideri koji žive u skladu sa svojom prirodom i snagom.

“To je barem ono čemu se nadam. Ako mi kao žene i feministkinje, učesnice slobodne nacije, želimo uzdizati naše kćerke, moramo to raditi i sa našim sinovima. Ja sam počela sa svojim”, kaže Ashley.

Izvor: Scarymommy.com

Zatvori reklamu