Lole iz komšilukaO ljudima

SANDA MEŠINOVIĆ: KOLIKO VAM JE POTREBNO DA OSUDITE DIJETE?

tekst: Sanda Mešinović

SCENA 1.

”Gdje si do sada???”

”Na bazenu mama. Bila sam tamo cijeli dan.”

”Kako si otišla kada autobusi ne idu??”

”Ma …”, zamuckujem, ”… Zorica je … ”

”Govori!”, čujem glas i vidim njeno izbezumljeno lice od straha i ljutnje koja se u isto vrijeme miješa sa olakšanjem što me nakon osam sati odsustva vidi u kući.

”Stopale smo.”

”Šta ste uradile?!”, u nevjerici izgovara, nakon čega je u roku od samo nekoliko stotinki doletila pljuska.

Šljus!!

Sjećam se te scene i te pljuske dan danas. To je bilo drugi put kako sam dobila šamar za neki svoj nepromišljeni, potpuno bezazleni dječiji potez. Mater se prepala, a sve matere tako reaguju iz straha.

Međutim, sada kada se vratim potpuno je razumijem zašto je bilo tako. Bile su devedesete, nismo se nikada odvajali, pola moje familije je izbjeglo, a ja sam tada bila u sedmom razredu osnovne škole. Djevojčurak. Taj dan me je Zorica, moja vršnjakinja, hajduk po prirodi kao što sam i sama bila, nagovorila da stopom odemo na bazen u Laktaše.

Hej u Laktaše! Ne na Karibe.

Sjećam se da sam u isto vrijeme osjećala strah, baš od ovog ”šta ću ako mater sazna”, ali u isto vrijeme i ono dječije nezasito uzbuđenje.

”Stopom! Hoću biti frajerica, glavna u raji!”, samo mi je bilo na pameti.

Tada nije bilo mobilnih telefona, ja sam trebala biti vani samo par sati, a ostala sam cijeli dan. Nije znala gdje sam. Bilo je srećom sve ok, ali isto tako je moglo da me ne bude danas. Ko je to mogao znati … Ja, sa svojih četrnaest godina, tada sigurno ne.

Meni je samo bilo bitno da odem na bazen i da se sutra hvalim raji.

SCENA 2.

”Kako to možeš slušati, nije mi jasno??”, znala je dobaciti ponekad kroz smijeh kada bi me čula da pojačavam do daske.

Jelenu Karleušu.

”O majko mila, šta ti znaš”, odmahujem glavom i zatvaram se u sobu da oponašam pokrete plavuše sa najvećim grudima koje sam do tada vidjela. Učila sam tekstove napamet, jer morao si to znati ako želiš upasti u društvo i biti odrasla. Bože, kada se samo sjetim te faze … I još nebrojeno njih.

Pazite, mene i sestru su starci super odgojili. 

Sa starom sam slušala Čobija, Tom Džonsa, na čiji koncert sam je odvela dvadeset godina poslije, Tinu Tarner i njenu Rollin’ smo plesale po kući. Prince bio ikona. Kakva crna Karleuša, nije podnosila ni Silvanu ni Miroslava, hajde obliži usnu još koji put, Ilića.

Ćale je gradio stalno neke cool stvari, ja među prvima imala video rekorder, kasetofon sa dvije kasete i walkman. Učila engleski sa sedam godina, upisana u biblioteku već sa osam, imala petice, slikala, plesala, upisala Gimnaziju, završila dva faksa, na jednom imala prosjek 9,2 i stala na magistarskom kojeg ne želim završiti. I tu su odluku ispoštovali bez riječi.

Imale smo punu podršku i imale smo ono što je najbitnije.

Njihovo POVJERENJE.

I VOLJELI su nas bezrezervno, no matter what.

Ali sam ja, kao i sva ostala djeca na svijetu, bježala sa časova, ponekad pušila iza Gimanzije, prestala slušati Kleptona u jednom momentu i počela Funky G, pila pivo i onda kada mi se nije ni pilo, niti kada sam željela. Ušla sa nepoznatom rajom u automobil kojeg su vozili malo brže od onog što je ćale vozio. Dobro, mnogo brže.

Mama, znam da čitaš i izvini.

Sve sam to radila da se dopadnem, upadnem u raju i razvijem neki svoj identitet. Bila u fazi kako se kaže. Borila se za poziciju u čoporu. Radila ja, i svi klinci od kada je svijeta i vijeka, štošta, a da roditelji ne znaju. Niti sam ja zbog svega toga loša, niti su moji roditelji podbacili zbog toga.

Tako i ova djevojčilca od neki dan.

Ova što je snimila svoje ljubavne jade i postovala na You Tube. Ista stvar, životna faza koja se zove tinejdžersko buđenje i ludilo. Potpuno bezazlen, dječiji momenat. Isto kao oni moji sa početka ove priče.

Međutim …. ima jedna razlika.

Mene nije vidjelo dovoljno ljudi kako pjevam Karleušu ili bez mozga ulazim u tuđi auto, pa da daju svoj komentar.

Nisam imala internet, pa me nisu mogli osuditi i sa ponosom napisati kako sam vjerovatno ”nenormalna”, da se pitaju kakavi su mi roditelji, jadni i neuki garant, i da mi nalijepe sve te ODRASLE epitete.

Jer nju i njene roditelje su osudili ODRASLI.

I to je sve što sam ja vidjela.

Nisu birali riječi. Dali su sebi za pravo da kažu da je treba oduzeti, da je treba ”ubiti od batina”, zatvoriti da sunca ne vidi i ne znam ja šta sve ne. Nisam mogla ni čitati.

Samo … šta ćemo ako je ona kao i ja? Vukovac? Matematičar?

DIJETE, pobogu.

Šta ćemo ako svira klavir i ima roditelje kao pamuk, koji u njoj, isto kao moji i vaši, imaju povjerenje. I ne provjeravaju svaku koju radi. A ona, ista kao i druga djeca. Ispred našeg, ODRASLOG vremena.

Dosta je njoj Mozarta možda, pa klika na Staniju, jer je uzbudljivo i zabranjeno, jer je njeno doba da istražuje, da se dokazuje, lakira nokte, priča o ljubavi na svom jeziku. Svojim vršnjacima, svom čoporu, ne vašem. Niti je ona loša, niti su njeni roditelji podbacilil. 

I šta ako joj roditelji uopšte ne slušaju Mozarta? Šta ako stvarno gledaju Farmu i ne čitaju neke teške knjige što ih čitaju svi redovni komenatori na internetima? A da … hajde da ih odstranimo, ne trebaju ni živjeti. Tako su i Židove odstranili. Tako smo odstranjivali jedne druge.

Šta ćemo, ljudi moji, sa činjenicom da je ONA samo čovjek?

Kao ti i ja?

I sve bi bila puka šala da ne pokazuje najveću ISTINU i najveću TUGU. Da su ODRASLI surova bića.

Ratuju. Ubijaju jedni druge i ovakvu istu djecu. Površni su, sude jedni drugima na osnovu boje kože, vjerskom opredjeljenju, obrazovanju, polu, imetku, znanju i imanju. Bezosjećajni potpuno. Ne praštaju, ne znaju iskonski voljeti, razumjeti i zaćutati. Ne vide dalje od svog nosa, samoživi su, misle da su nenadjebivi i da sa njima počinje i završava svijet.

Djeca to ne rade.

Djeca su čista.

Takvi kao VI ih uprljaju.

I ima još jedna razlika.

Moje ludosti nisu nigdje ostale zapisane, dok će riječi svih onih koji su dali sebi zapravo da budu veći Papa od Pape, zauvijek ostati na ovom virtualnom nebu. To znači da će se ono divno biće moći do kraja svog života podsjećati na svu brutalnost koju su joj uputili oni koji sebe nazivaju ODRASLIMA. 

I na tome takvi, mogu sebi čestitati.

Ispunili su svoju zadaću. Slomili su jedno dječije srce misleći da su bolji od nje.

Dokazali da suODRASLI”.

 

I biće da je to poenta života.

A ne LJUBAV i SAOSJEĆANJE kako su mene učili.

I kako ću ja sutra, učiti svoju DJECU.

 

 

P.S. NE SUDI. NIKOM. NIGDJE. NIKADA. NIZAŠTA. NE ZNATE KOJI JE KOSMOS U DRUGOM ČOVJEKU.

I NEMATE PRAVA NA TO.

BOG ĆE VAM JEDNOG DANA I SAM TO REĆI.

 

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda.

Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj Red.

Zatvori reklamu