O događajimaPorodica

Bura je prošla, šta sada: Jesmo li išta naučili iz YouTube ispovijesti bosanske djevojčice?

tekst: Nenad Bosnić

U talasima to ide. Prvi talas bude vijest da se desilo, često prožeta podsmijehom, redovno okićena bombastičnim naslovima. Drugi talas su negativne reakcije, mnoge od njih teške i degutantne. Treći talas budu reakcije na reakcije – dijelom podrška jednima i pridika drugima, a dijelom podjednako agresivne. I onda se ide dalje, do neke sljedeće senzacije.

Ovaj dobro poznati ciklus (cirkus?) viđen je i početkom prošle sedmice, kada je u medijima i na društvenim mrežama planula priča o YouTube videu djevojčice iz BiH koja se požalila na svoje ljubavne jade. Njeno ime nećemo navoditi, neka to bude naš mali (iako uzaludan) doprinos pokušaju da ga web pretraživači s vremenom zaborave. Ni komentare koji su ostavljani na taj snimak nećemo kopirati, u želji da ne doprinosimo njihovim negativnim efektima.

Tačno sedam dana poslije, medijskih objava o ovoj temi više nema. Internet javnost se okrenula drugim zanimacijama. Kakve posljedice je ostavila za sobom, znaju samo (ne)pomenuta djevojčica i njeni roditelji, ili će to tek s vremenom saznavati.

Uz posljedice, ostaje i jedno veliko pitanje – šta se može uraditi da se ovakve stvari preduprijede?

Korak 1: Shvatimo da je 21. vijek

„Bitno je razumjeti da je realnost mladih danas potpuno drugačija od naše realnosti, i da je to što je nama ‘čudno’ njima sasvim prihvatljivo, jer se u njihovom svijetu svi tako ponašaju. I potpuno je pogrešno osuđivati ih zbog toga, jer i vremena u kojima smo mi odrastali onima koji su živjeli npr. pedesetih godina možda nisu bila ‘normalna'“, kaže Vesna Bosančić, psiholog iz Banjaluke.

Izražavanje emocija putem društvenih mreža je novi standard, smatra ona. Sa druge strane, mreže nude mogućnost bezobzirnog ponašanja bez posljedica i anonimnosti u grupi, efekta kakav postoji i u navijačkim grupama. Pri tome su posebno ranjiva djeca, danas više sklona tome da svoja osjećanja dijele na internetu nego sa roditeljima.

„Samim time što roditelj odlazi na posao, radi 7-8 sati i ima internet u kući, već je dijete izložio brojnim negativnim uticajima. Nekidan sam u autobusu vidjela dijete i majku, koja je u ruci držala telefon. Dijete je sve vrijeme pokušavalo nešto da kaže majci, ali je ona i dalje gledala u telefon, kao da ono nije pored nje, vuklo je za ruku, i ona je tek kasnije obratila pažnju. Kakav onda primjer pružamo djeci, da i oni sutra isto tako uzmu telefon u ruke i ne reaguju? Pričaće, ali preko interneta“, misli Bosančićeva.

Ona kaže da su glavne roditeljske greške u tome što potcjenjuju važnost interneta, te nisu dosljedni u uspostavljanju i provođenju pravila za njegovo korišćenje. Da tragovi loših iskustava mogu da budu dugoročni, ilustruje primjer iz Hrvatske, gdje je jedna djevojčica, u uzrastu 12-13 godina ismijavana zbog svojih videa, nekoliko godina poslije objavila novi snimak i pozvala YouTube korisnike da prestanu sa negativnim komentarima, koji su i dalje pristizali.

Videi ove djevojčice bili su dječiji pokušaj kopiranja popularnih YouTube savjeta, a prepoznatljivi potezi YouTube zvijezda vidljivi su i u prošlosedmičnom snimku djevojčice iz BiH.

„Ona  doslovno kopira njihove pokrete, govori ljudima da joj pišu ako im se sviđa njen video, kako se našminkala i slično. Dakle, ona imitira ponašanje koje smatra poželjnim, a koje je drugima donijelo slavu i popularnost među njihovom generacijom“, zaključuje Bosančićeva, ističući da se na ovom primjeru jasno vidi ogroman uticaj poznatih lica sa interneta i televizije, posebno onih koji su njihovi vršnjaci.

Korak 2: Upoznajmo uzore svoje djece

Davor (18) i Petra (16) iz Zagreba vode kanal The Lazy Wave, i imaju skoro 11,5 miliona pregleda. Njihov sunarodnik Viktor (21) je, igrajući igrice kao BloodMaster, stigao do broja od 160 miliona. Savjeti i preporuke Jane Dačović (18) iz Kraljeva pregledani su više od 50 miliona puta, dok je Novosađanka Marija Žeželj (17) prikupila upola toliko svojim vlogovima o modi. I oni su samo dio velike zajednice mladih o kojoj odrasli jedva da išta znaju.

Poput njih, i Marijin sugrađanin Milan Inić (22) je u YouTube svijet ušao u svojim ranim tinejdžerskim godinama, još 2008. godine. Njegov kanal Yasserstain danas prati skoro pola miliona korisnika, a objavljeni sadržaji pregledani su blizu 130 miliona puta. Specifični su po tome što je njihova svrha upravo edukacija tinejdžera, i to rječnikom i stilom koji je njima blizak.

„Nikada mi nije bio cilj da naši videi prate trendove i budu prihvaćeni od strane šire mase, niti smo ikada hteli da brojem pregleda hranimo svoj ego. Pravi razlog zbog kog već sedam i po godina snimamo jeste kreiranje zabavno-edukativnog sadržaja za mlade i mogućnost da možda na neki način pozitivno utičemo na druge“, objašnjava Milan.

Iako smatra da se brojevima na internetu ne može vjerovati, ovaj student montaže je tokom godina uspio da svoj hobi pretvori u kompaniju koja zapošljava četvoro ljudi, te postane pravi primjer kako se novi kanali komunikacije mogu iskoristiti na pozitivan način. Kako kaže, balansiranje između hobija i škole, a sada fakulteta i posla nije jednostavno, ali je rješenje u dobroj organizaciji i učenju na greškama. Podjednako komplikovano je balansiranje sadržaja koji se objavljuju.

„Mi, kao online kreatori, imamo odgovornost da tri puta razmislimo pre nego što nešto objavimo na internet, budući da svaka naša reč može biti protumačena na pogrešan način od strane nekoga ko želi tako da je protumači. Postoji čitava zbirka šala koje nismo objavili na našem kanalu baš iz tog razloga, budući da veći deo naše publike jesu deca. Naravno, odgovornost roditelja igra veliku ulogu, ali prosto je nemoguće ispratiti sve što mladi danas mogu konzumirati i okačiti na internet“, svjestan je on.

Iz svog iskustva u radu sa mladima i za njih, Milan je uvjeren da je ključ u povećanju komunikacije između roditelja i djece, a ne kontrole i zabrana, isto kao što je potrebno više isticati pozitivne uzore nego javno kritikovati negativne i time bespotrebno stavljati fokus na pogrešne sadržaje.

„Svi moraju biti svesni toga da šta god objave na internet, ostaje na internetu za sva vremena. Ne treba na ove informacije gledati kao nešto zastrašujuće već kao podsetnik koji mladima treba stalno ponavljati kako bi ostali svesni svega što objavljuju i na oprezu zbog sebe i drugih“, naglašava Yasserstain.

Korak 3: Razgovarajmo sa svojom djecom

Mia Roje, magistrica psihologije iz Poliklinike za zaštitu djece i mladih grada Zagreba, mišljenja je da u ovom domenu i jeste problem, jer adolescenti razmišljaju kratkoročnije. Tako će zanemariti opasnosti zarad trenutne zabave ili popularnosti, čak i ako su prethodno informisani o rizicima, te im je potrebno kontinuirano vođstvo i razvijanje njihovog kritičkog mišljenja. Zbog toga savremene tehnologije ona vidi kao vrijedan, ali i opasan alat.

„Važno je da odrasli poduče djecu prednostima suvremenih tehnologija. Čak i ako roditelji ne znaju sve ove stvari, mogu zamoliti djecu da ih poduče ili da istražuju zajedno, te tako provoditi više kvalitetnog vremena s djecom i dati im do znanja da nisu ‘starci koji ništa ne kuže’. Djeca i mladi vole biti u ulozi ‘velikih’, onih koji podučavaju svoje roditelje, učitelje, bake i djedove“, savjetuje Roje.

Iako društvene platforme imaju dobne granice, djeca ih mogu lako zaobići. A i one su relativne.

„Postavlja se pitanje je li 12 godina i 13 godina starosti zaista tolika razlika na razini individualnog djeteta da možemo govoriti da s 12 nije bilo spremno, a s 13 je sigurno spremno na Facebook“, pita se ona, te ističe da zbog toga konačne odluke i granice ipak moraju postavljati roditelji.

U Hrvatskoj je krajem prošle godine pokrenuta kampanja za sigurnost djece na internetu, koja se sprovodi distribucijom info-brošura u osnovnim školama. Roje je stava da brošure u digitalnoj eri svakako nisu rješenje problema, ali jesu izvrsno sredstvo za otvaranje komunikacije sa djetetom. Uključivanje mladih YouTube zvijezda, blogera i drugih osoba koje tinejdžeri prate u ovakve kampanje bilo bi poželjno.

„Djeca i mladi najviše uče modeliranjem, odnosno oponašajući postupke neke druge osobe. Što im je ta druga osoba sličnija, važnija i bliža po raznim aspektima, to će učinak modeliranja biti očitiji. Vjerujem da bi bilo produktivno kada bi oni djelovali edukativno na svoje pratitelje, slično kao pjevači, glumci i sportaši. Zašto do toga ne dolazi, ne mogu reći“, govori Roje.

Međutim, naglašava i to da postavljanje pozitivnih modela nije odgovornost vlogera i blogera, već roditelja, jer se djeca ugledaju na njih čak i u adolescentskom periodu, kada se čini da nije tako.

Širokih kampanja koje bi se ovom temom bavile na nacionalnom nivou još uvijek nema, podsjeća Roje, ali je dobra stvar što se cyberbullying-u posvećuje i više pažnje nego najtežim oblicima eksploatacije djece na internetu, jer obično jedno vodi do drugoga.

„Mislim da je djecu važno podučavati iz pozitivne pozicije, odnosno kako biti siguran, a ne samo kako spriječiti loše događaje. Sama konotacija je drugačija i djeci prihvatljivija“, zaključuje ona.

Većina istraživanja tehnoloških i marketinških trendova ukazuju na to da je fotografija danas osnovni vid komunikacije među mladima, a video je na putu da to postane.

Stoga, pričajte sa svojom djecom o tome na vrijeme, da se ne bi pričalo o njima.

Zatvori reklamu