Lole iz komšilukaO ljudima

Virtualno djetinjstvo ajfon generacija

Svako malo neko dijete nastrada u svom virtualnom djetinjstvu igrajući se omiljenom igračkom današnjice – internetom. Ovaj mjesec je to djevojčica koju je ostavio dečko i na čiji se dječji svijet nevinih i bezazlenih priča obrušila lavina vulgarnih i vrijeđajućih…

Autor Anes Osmić

Svako malo neko dijete nastrada u svom virtualnom djetinjstvu igrajući se omiljenom igračkom današnjice – internetom. Ovaj mjesec je to djevojčica koju je ostavio dečko i na čiji se dječji svijet nevinih i bezazlenih priča obrušila lavina vulgarnih i vrijeđajućih komentara odraslih. Djevojčica je, inače, učenica šestog razreda i koristi youtube kanal kao i velik broj njenih vršnjaka kako bi pričala o nečemu. Može o bilo čemu. To i kaže na kraju videa. Ako želite da vam opet pričam o nečemu samo recite i ja ću pričati.

Dakle, ako joj se kaže da priča o govnima ona će pričati jer je dijete i nema nikakav kritički odnos spram stvarnosti i interneta. Iz videa se, također, jasno vidi da su njeni pokreti i govor starmali i, zapravo, samo kopija starijih youtuberki koje tako o svom privatnom životu divane na internet prostranstvu. Ova djevojčica, dakle, samo kopira govor odraslih o ljubavnim problemima i ispada smiješna jer ne govori iz svog iskustva nego iskustva interneta – medija na kojem je i vidjela kako se šminka, govori i ponaša u online prostoru.

Djevojčice tako redovno stradaju na internetu. Često se zaigraju, pa im umjesto igrački slomimo nevina dječja srca.

Prije par godina vrtio se snimak jedne druge djevojčice. One koja je dobila ajfon i koja ide na rođendan na kojem će sve da bude dosadno. Djevojčica je sve to povjerila najboljoj drugarici virtualnog djetinjstva – mreži Kik, a odatle vrli, veliki i pametni ljudi preuzeli kako bi vrijeđanjem djece ispunili svoje mizerne, male i provincijalne živote.

Skoro pola miliona ljudi pogledalo je snimke ove dvije djevojčice. Većina je, uobičajeno, komentirala, a još veći broj se poštenski ismijao.

O čemu se ovdje radi?

Načini dječjeg odrastanja shodno razvoju tehnologije su se promijenili. Pijesak, tobogan i žmurka zamijenjeni su Youtubeom, Kikom, Askom, Instagramom. Sada se djeca tu igraju.

Da li bismo se smijali i vrijeđali djevojčicu koja je pala sa bicikla i ozlijedila nogu?

Neki potpuni kreteni bi.

No, poenta je ista. Dijete nekritički koristi internet, tj. ne zna da vozi bicikl, pa padne i povrijedi se. A šta mi odrasli radimo? Smijemo mu se i vrijeđamo ga na svu njegovu patnju i bol.

Slučajevi ove dvije djevojčice ukazuju da je potrebna temeljna i strukturalna promjena pristupa djeci ajfon generacije. I kod kuće i u školi. Danas učimo i za djecu imamo generaciju koja se u vrlo ranom periodu života upozna i koristi internetom. Njihov jezik i sredstvo komunikacije, način prezentacije i razmjene je potpuno drugačiji od našeg. I vezan je usko za tehnologiju i internet. Ne možemo očekivati da se djeca prilagode našem svijetu nego je dužnost nas većih, pametnijih i zreliji da se približimo njima, upoznamo njihov svijet i s njima se družimo na način koji oni razvijaju i međusobno razumiju.

Ono o čemu ovdje govorim najbolje ilustrira scena iz filma Pored mene Stevana Filipovića u kojoj mladu i progresivnu profesoricu stroga i nazadna direktorica zamoli da joj usred razgovora o ekskurziji pokaže kako se gasi zvono na telefonu. Profesorica je, inače, došla kod direktorice da porazgovaraju o ideji da djecu odvede na ekskurziju i na taj način im pokaže da je uz njih, da ne želi da ih u potpunosti izgubi i da oni još uvijek vrijede. Direktorica profesorici odgovara da su učenici regularnu ekskurziju već imali i moli mladu profesoricu da joj pokaže kako se gasi zvono na telefonu. Na taj način direktorica pokazuje koliki je nesrazmjer između nje i ajfon generacije, te da komunikacija između njih ne da će biti loša, nego skoro nemoguća jer oni govore dva različita jezika.

Današnja djeca se rađaju sa telefonima i u desetoj godini već su online. Na ovu činjenicu je krajnje vrijeme da se prestanemo snebivati. Neće se djeca vratiti u kočije niti konjsku zapregu samo jer se nama ne da ispratiti neki novi svijet. Svijet se htjeli mi to ili ne promijenio. Tehnologija je tu i ne treba je ignorirati niti bježati od nje nego treba djecu upoznati sa tehnologijom i internetom. Naučiti ih kako da voze bicikl. Nije dovoljno djetetu samo tutnuti ajfon u ruke i dati šifru od interneta. Kada tako postupimo dobijamo slučajeve poput ove dvije djevojčice. Kao što ne biste djetetu samo kupili i dali bicikl da odmah sam vozi nego biste zajedno s djetetom proveli neko vrijeme učeći ga, tako isto ne možete ni djeci samo dati šifru od wifia jer svoje dijete tako izlažete kandžama balkanske psihopatologije, koja se ponajbolje ogleda u neljudskim komentarima internet korisnika, koji iza zaštićenog identiteta vjeruju da će serući po tuđim životima sranje od svog života učiniti manjim.

Tehnologija, ajfoni, laptopi, tableti i dalje ne mogu zamijeniti sate ozbiljnog razgovora sa djetetom. Kada tehnologija odgaja dijete dobijemo slučajeve poput ove dvije djevojčice.

Karijera o kojoj današnja generacija mašta jeste karijera youtubera i ove činjenice trebaju biti svjesni i roditelji i nastavnici i svi koji su uključeni u rad s djecom.

Dužnost je i obaveza odraslih naučiti djecu kako da se oprezno i pažljivo igraju na internetu. Ako se promijenio način igre nije se promijenila radost i sreća igranja. Još uvijek se može igrati sigurno, zaštićeno i veselo. Ne trebamo se prestati igrati sa djecom samo jer ne razumijemo način na koji se igraju.  Suština je ostala ista. Promijenila se forma. Ali da bismo djecu upoznali sa formom moramo prvo mi prežvakati tu formu i znati sve o njoj.

Djeca ajfon generacije i dalje su djeca pored kojih treba da budemo prisutni učeći ih kako da se sigurno igraju omiljenom igračkom – internetom.

Pročitaj još

Od iste osobe