Ljudi s olovkama

Lejla Kašić: Da mogu

tekst: Ljudi s olovkama
Broj pregleda: 598

Voljela bih te još jednom kao nekada,

onako zauvijek, da mogu.
Budila bih te jutrima sa kafom
koja miriše na cimet, da mogu.
Spremala bih ti tost koji bi morao
da bude nešto najukusnije
što si ikad probao, da mogu.
Opet bih rekla da kraj svijeta ne postoji,
jer kraj svijeta je tamo gdje se
ne čuje da te volim i da me voliš, da mogu.
Ne bih te ispravljala kada
zamijeniš lokativ sa akuzativom, da mogu.
Opet bih se naljutila na tebe
što nisi pošao u pozorište sa mnom, da mogu.
Oprostila bih ti što ne mariš
za te moje pjesnike, da mogu.
Smijala bih se kada bi me nazivao
Dambom zbog mojih klempavih ušiju, da mogu.
Pričala bih ti zašto slušam Urbana
kada ne mogu da zaspim, da mogu.
Otkrila bih ti zašto tako volim jesen,
šta to u meni budi i uspavljuje novembar
pomješan sa mirisom kestena, da mogu.
Čekala bih te,
iako mrzim da čekam, da mogu.
Češkala bih te,
nepregledno dugo, da mogu.
Dopustila bih ti da
voziš moje biciklo, da mogu.
Pričala bih ti o dalekim gradovima
kojima nekada mislima, u prolazu lutam, da mogu.
Rodila bih ti sina sa nebeskim očima
i ćerku sa razmakom između zuba, da mogu.
Pričala bih ti o prethodnom životu
u kom smo se voljeli i kako sam tada
poželjela da te opet nađem, da mogu.
Bolovala bih tvoju bol, da mogu.
Grlila tvoje radosti kao svoje, da mogu.
Mogla bih, da mogu,
za tebe, ljubavi,
uraditi sve.
Ali, ne mogu.
Jer nikako da naučimo
da se vrtimo na tim sablasnim
vrteškama prošlosti.
Ubijedimo se da želimo
samo jedan krug,
ali prvi okrene i drugi.
Već tada nam je muka
i vrti nam se u glavi.
Taman da stanemo
okrene se novi krug,
pa još jedan,
pa još jedan
i tako u nedogled,
sve dok se odveć iscrpljeni
ne ispovraćamo po sadašnjosti.
I zato, ljubavi,
oprosti sebi onih 86 poziva
za samo jedan dan na koje se nisi javio.
Oprosti sebi sve moje poruke
koje si ignorisao,
sate čekanja
i naivnu vjeru da ćeš doći,
moj trud da ti budem što ljepša
koji nisi primjetio.
Oprosti sebi što mi nisi
držao merdavine kada sam
željela da dosegnem do svojih zvjezda.
Oprosti sebi što sam se nadala
da ćeš se odnekud pojaviti
dok Urban pjeva “Ostavljam te samu”
i šapnuti da me nikada,
nikada nećeš ostaviti.
Oprosti sebi sve moje napore
da te trgnem iz mrtvila kolotečine,
sva moja opravdanja tebe
pred svijetom i pred samom sobom
koja si podrazumjevo.
Oprosti sebi što nisi bio tu kada je trebalo,
a trebalo je uvijek,
što si ćutao kada su govorili
da sam takva i ovakva
i što si im povjerovao.
Oprosti sebi sve moje zagrljaje
koje si ravnodušno odbio,
sve noći tokom kojih sam bdila
nad svojom tugom
i željela samo jedno – da ti budeš srećan,
svako moje “hajde da se vidimo”
kada ti je potreban neko.
Oprosti sebi što si,
tako često,
pričao mi o Njoj,
što si ljubio bilo kakve,
pa onda bez stida dolazio meni,
govoreći da sam nedostajala
i da to nije važno.
Oprosti sebi što sam
vjerovala tebi
i što sam vjerovala u tebe.
Oprosti sebi što je ravnodušnost
zamijenila drhtaj na pomen tvog imena.
Oprosti sebi što sam saznala
da je kraj svijeta u meni,
a tamo se najviše čulo.
Oprosti sebi što si ljubav,
ali ne i čovjek mog života.
Oprosti sebi moju tugu,
čežnju,
vapaj,
bol,
prazninu.
Oprosti sebi što
nisi pošao u pozorište sa mnom.
Jer, ljubavi,
ja bih ti oprostila,
da mogu.
I zato, ljubavi,
ne traži me više.
Ne bih ni ja tebe,
da mogu.

Zatvori reklamu