Lole iz komšilukaO ljudima

SANDA MEŠINOVIĆ: KADA VOLJENI UMRU

tekst: Sanda Mešinović

Mogla je padati kiša biblijskih razmjera ili biti suša decenije, ne bih primijetila.

Mogli su mi govoriti da je samo ružan san, ne bih čula.

Mogla su me djeca, gladna i bosa, danima vući za suknje i rite, ne znam da li bih se makla.

Tako sleđenog tijela i ohlađenih vijeđa, ne sjećam se ni da li sam disala. Na trenutak cijeli moj svijet je stao. Na taj trenutak je dobio potpuno druge boje.

Mračne.

Tamne.

Boje bez boje.

I na taj tren sve se urezalo duboko pod kožu za vijeke vijekova.

Gledam te ispred sebe na tom pokrovu za vječnost. Bijela ti je koža, zatvorene su ti oči i nekako, odjednom, pretamne su ti te začešljane kose i obrve. Brada i brkovi. Sva tmina pravi kontrast plavim usnama koje su se kao dva polumjeseca urezala u tvoje spokojno lice.

Gledam te i znam da si našao svoj mir.

Dok smo svi ostali dobili svoj nemir.

A ponosio bi se sa mnom da znaš, jer ostala sam dostojanstvena u svojoj boli. Uspravne glave i izduženog vrata, sa crnim velom koji mi je od tog trenutka pao na obraze koji su se sa tobom nekada smijali, nisam te obrukala.

Cvilila kao ranjeno pseto uokolo.

Nije svijet svjedočio mom žalovanju, ne brini. Jaka ti je žena, jaka kćerka u majke.

Sve sam gurnula pod tepih i kretala se dalje, graciozno, u svakodnevnici. Jedina je razlika što je ona bila bez tvog prisustva, glasa, mirisa i očiju. Suze, očaj i tugu progutala sam kao gladnik nakon progona, zamislila sam da si otputovao negdje i da te nema.

Nikada.

Meni.

Nikada više.

I uspjela sam da znaš.

Vratila se u normalu, ispunila dane, prestala suze roniti i skinula crninu. Opravdala sam tvoj smrt kao žrtvu u odbrani otadžbine od koje nemam ništa, opravdala iznenadnu smrt srca koje nije izdržalo. Uspjela sam sve to, ali jedno nisam.

Nisam dok sam živa.

Da ne pomislim na tebe, svaki bogovetni dan.

I bila sam ljuta sam na Boga, znaš.

Psovala sam ga noćima, optuživala za nepravdu i proklinjala svu priču da najbolje uzima sebi. Kakav Bog, kakva milost? Gdje je milost prema meni, gdje je vječnost za mene, ženu, majku, djecu našu, sve koji smo te ostali željni?

Kakva sloboda, vrištala sam sam iz petnih žila svaki put kada sam obilazila crni mermer i svijećom pokušavala da nađem tvoj odraz. Kakav rat, kakvo prokleto junaštvo kada moj junak nije stigao junački djecu odgojiti. Slaviti rođendane, dizati zdravice za svaki njihov mali ili veliki uspjeh.

I gledati ih kako rastu.

Kakva sloboda, lažu ljudi.

Lažu da bi preživjeli.

Noćima je bilo najgore. Kada sve utihne od straha nisam smjela zatvoriti oči. Svaki put kada spustim vijeđe, sve što vidim je kako te guta crna zemlja ispred mene. Čujem svoj krik. Koji se pretvarao u košmar iz dana u dan.

I tako polako, šta da ti kažem … Živjela sam između neba i zemlje … Sve dok odjednom nije provalio iz mene.

Potpuno običan dan, potpuno obična ja, ali između dva momenta, dok su ruke završavale ručak za troje, ili sam možda čak i slušala muziku na radiju, ne sjećam se, svijet je nanovo stao.

Misao prošla kroz glavu.

Vjetar navukao odnekud miris tebe.

I skršio branu.

Jecala sam, mili moj, jecala kao ranjena životinja.

Sve suze su tekle kao bistri potoci koji natapaju gladnu zemlju nakon suše. Utroba se grčila, pupak pulsirao, a pluća gušila od davno potisnute boli. Nisam mogla stati, kunem ti se. I neka nisam, da znaš i to.

Oči su mi bile užarene lopte, glas mi je bio posmrtni marš, a ruke lopate koje su otkopavale istu onu crnu zemlju koju sanjam godinama.

Krik boli. Jecaj vjekovni.

I izvini, morala sam tminu izbaciti iz sebe.

Morala sam te istisnuti iz svake pore svog izmučenog tijela, inače ne bih preživjela. Nemoj da me kriviš, nemoj da se ljutiš, nisam mogla da te držim više, mili moj. Dosta je.

Živi sam mrtvac postala, žena koja ne diše i koju je godinama izjedala krivica. Krivila sam sebe da ukoliko kriknem, izletićeš iz misli. Kože. Srca. Izdaću te. I sebe.

Nas.

Nakon katarze, doživjeh olakšanje. Pročistilo se u meni nešto, digao se mulj i pluća počela disati dublje. Žena mrtvac je oživjela ponovo. Dobila boje. Palete koje sam zaboravila da postoje.

Shvatih, voljeni moj, u tom trenutku dok sam se borila između sebe i tvog lica, da nećeš postati besmrtan ako polako umre duša koja te pamti. Neće se riječ o tvojoj veličini srca, dobroti i pameti čuti nadaleko ako ne nastavim da je pričam, ako ne raspustim gusto stegnutu kosu da leprša slobodno.

Jer u svakoј mojoj vlasi krije se jedna priča o tebi. Utkao si je prstima nekada davno.

I to ću uraditi, sad ti priznajem javno.

U svakom novom radosnom osmijehu kriće se slavlje tvog života. Bijeli zubi će svjedočiti o tvom liku i djelu. Skinuću crninu sa duše, ali ću te nositi u sebi.  Disaću dragi, disati punim plućima, jer samo dok JA dišem, TI postojiš. 

Ako umrem, umiremo oboje.

A kažu mudri, život nije zbog toga napravljen.

 

 

p.s. Nastaviti život nakon smrti najvoljenijih ponekad se čini kao izdaja. Međutim, nije tako. Voljeno biće zauvijek živi U vama samo ukoliko vi živite. Inače je njihova smrt besmislena. A sa tim, i njihov život.

 

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda.

Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj Red.

 

Zatvori reklamu