Razno

SANDA MEŠINOVIĆ: PROMIJENI FOKUS, PROMIJENIĆEŠ ŽIVOT

tekst: Sanda Mešinović

Željela sam napisati tekst o tome šta je ono, sakriveno u nama, što nas tjera da vidimo samo loše.

Umjesto toga, desila se jedna situacija, koja me je inspirisala da ovaj današnji tekst bude potpuno druga priča.

Elem, prije dva dana, ustanem ja po običaju u pola pet, odradim dva i po sata svojih rituala, podesim se sa sobom, Univerzumom i ljepotom ovog svijeta, operem zube, očešljam svoju još uvijek nefarbanu kosu, obučem farmerice, košulju i starke patike.

Upalim Facebook.

Iskoči mi slika djevojčice, vidi se da je u stvari dijete, koja nije baš u lijepoj pozi, čiju je sliku podijelila ne mnogo starija od nje, sve sa pogrdnim komentarom. Na momenat pročitah salve i buljuk ismijavanja na račun djeteta.

Ugasim Facebook.

Doručkujem, spremim odmah i ručak za posao, spakujem sve to u ruksak koji sam kupila, hvala Bogu pa se vratio u modu, izvezem svoj bic iz stana, zatvorim vrata, zaključam i odvezem se na posao.

Kreće ludnica, što od saobraćaja, vozača koji ne gledaju nas obične smrtnike, to i od svakakvog naroda koji iskače na pješačke prelaze, prelazi na crveno, sijeku pravo prvenstva svima, pa i nama koji sa dva točka učestvujemo u saobraćaju.

Pedalam ja kao prava i dalje.

Ne dam se smesti. Ništa mi neće ovaj dan pokvarit’.

Dolazim do raskrsnice i lijepo se prestrojavam na desnu stranu kako bih prošla pokraj automobila i prišla semaforu. U tom momentu lik, koji me je obišao, čak i dobrano zagledao dok je to radio, kreće da mota na desnu stranu u momentu dok sam ja vozila.

I ni pet, ni šest, izgura me na trotoar.

Opsovah, instinktivno dok sam pokušavala održati ravnotežu i ne pasti.

Zaustavim, udahnem, izdahnem, pomirim se, ok, šta bih sada, vozi dalje.

Penji se na trotoar.

I dobro, stignem na posao, standard, red mejlova, red telefona, red situacija koje nam nisu baš mile, ali i onih koje volimo, i tako do 16 časova. Rokovi kraći, moje disanje dublje. Izdržaće se.

Upalim Facebook.

Neka žena podijelila sliku neke žene na kojoj se jasno vide modrice na licu od udarca. Uz komentar “deveti mjesec trudnoće”. I komentari “ubi, osakati, neka crkne”.

Ugasim Facebook.

Pojačam muziku.

Nakon osmočasovnog sjedenja na stolici, odlučim ne žuriti kući, sunce sija, vjetar duva, te upregnem svoj bic i odlučim napraviti veliki krug. Red zelenila, red mirisa, red u neredu. Jedna slušalica u uhu, druga vani i lagano čilanje.

Sunce miluje obraze.

Vjetar mrsi kosu.

Prijeko potrebna konekcija.

Punjenje.

U tom putovanju stignem i na limunadu, ispričam se sa prijateljicom, prebacimo koju pametnu potpuno neplanirano. Znate ono kako je najljepše, spontanost. Ok, jesmo čekale konobara skoro 20 minuta, ali nismo dramile, jer smo se zapričale naširoko i naveliko. Isto smo vala mogle i na klupi.

Jedino što od ovih ženskih priča ožednite.

Osuši se grlo, teške su to teme.

Iako je limunada došla skoro kada smo već morale ići, ostavile smo mu bakšiš. Nije beg cicija, a i umorio se čovjek garant, treba hodati osam sati i usluživati nas koji izvoljevamo, narod bez imalo stida, srama i razumijevanja. Nasmija se on, nasmijasmo se mi na kraju na šalu o čekanju.

Ljepota je u oku posmatrača – Dobrodošli u Banja Luku

I tako, krug po krug, drvored po drvored, pjesma po pjesma, taj veliki krug je potrajao do skoro osam sati uveče. I hajde što je on potrajao, nego što sam ja vidjela more divnih ljudi usput, situacija, ćoškova, drvoreda, grafita.

Milina.

To samo ovi koji pedalaju znaju.

I kada je već bilo vrijeme povratka, dovezem se do zgrade, ponovo biciklo na leđa, jer, šta ćeš, ne smiješ ga ostavljati nigdje van vidokruga, pa čak ni unutar njega, odnesoše braća, polako na drugi sprat.

Dok prilazim stanu, skidam ruksak sa leđa i počinjem da guram ruku ne bi li pronašla ključ. Vrti ruka lijepo, desno, gore, dole, nema. Ah, ženske torbe, zlo od Boga. Spuštam se u čučanj, torbu na pod i gnjuram glavu ne bi li bolje vidjela.

Prevrćem novčanik, vadim na pod oko sebe papire, neseser, trista čuda, nema.

Ne-ma!

Ok, na momenat pomislih, ostao na poslu. Hm, ali ja ne vadim ključeve na poslu, zašto bih. Ponovo isti proces, pretražuj pećinu, traži blago Kariba. Nema. Ok.

Je l’ to ja paniku osjetim?

Ustajem, okrećem se prema biciklu koji je ispred ulaznih vrata i taman u momentu kada sam pomislila otići po rezervni kod mame, dignem pogled prema ključaonici.

I ugledam ključeve.

Vise.

Svi sretni.

Pa ne vjerujem!

U tom momentu me obuzima smijeh, ne mogu prestati da se smijem sama sebi.

Uhvatim kvaku, zaključano i dalje, otključam uđem, sav moj krš je na mjestu gdje je i bio. Niti je ko ušao, niti je ko šta dirao. Milina. Ne prestajem se smijati i dalje. Ljudi su čudo. Imam najbolje komšije na svijetu, pomišljam.

Raspremam se i otvaram lapotop.

Upalim Facebook.

Vidim prepucavanja oko hidžaba, medalja i maratona.

Ugasim Facebook.

Otvaram word, puštam prste da lete po tastaturi i eto, nastaje ovaj tekst.

Znate, postoji jedna velika Istina.

Mi od kada se rodimo doživljavamo velike i male stresove. Sve što ikada vidimo i čujemo, a da nije u skladu sa nama, izaziva nam nemir, lošu energiju i emocije, potisnemo i zakopamo duboko u sebi. Punimo se.

I nije to poenta, poenta je ukoliko se ne PRAZNIMO, naše tijelo se nakupi i mi postajemo ta energija. Energija stresa, nervoze, nestrpljenja, ljutnje, problema i ne znam čega sve ne. I onda to privlači još više tog istog, pa vam dolazi još više negativnih komentara, još više kratkih rokova u kojima morate završiti sve što se od vas traži, ružne situacije na poslu, u partnerstvu, i uopšte u životu.

I dolaze vam ljudi sa istom frekvencijom.

E sada, jedina razlika u tome da li će vas stres preuzeti ili ne, jeste vaš sopstveni stav.

A stav nije ništa drugo do kontrola uma.

Um se trenira da vidi dobro, da sluša dobro, da radi dobro, svaki dan. Isto ko što se trenira da vidi loše.

Niste ni svjesni da je sa svakim komentarom, raspravom, nekom svađom koja nema za cilj da se iz toga iznađe dobro rješenje, kontstruktivno nešto, promjena, uzalud utrošena energija koja vam donosi samo još više istog i lupa vas ubudale.

Rastura na komade.

Jer mogla sam se ja svađati na semaforu sa onim likom u autu, mogla sam ući u besmislenu raspravu na Facebooku. Sipati mržnju, govoriti da nekoga treba prebiti, ismijavati se, šprdati.

Mogla sam ODBARATI umjesto dobrog, da mi fokus bude na sve ono loše što mi se desilo u ovom i u bilo kojem svom danu.

I znate šta bi se desilo?

Izgubila bih sve one dobre trenutke koji se neće više ponoviti.

Izgubila bih sadašnjost i svu ljepotu mog života OVDJE i SADA.

I sigurno, kada bih se vratila kući, moji ključevi ne bi bili u bravi.

Onako, svi, sretni.

 

 

 

P.S. Zakon privlačenja je moćna stvar. Kreator vas nagradi za svaku lijepu gestu, način razmišljanja, djelovanja, svaku riječ. U to budite sigurni. Isto kao što vas i nagradi sa onim manje ljepim ukoliko iz vas izađe sve ono kontra dobrote.

 

Let the #SMess be with you.

#Sandologija

Mess – engl. nered.

Nered je početak svakog Reda.

Ljubi svoj nered. Iz njega će poteći tvoj Red.

Zatvori reklamu