PorodicaPraktična Lola

Vrtić, baka ili dadilja?

tekst: Ana Tomić

 

Vrtić, baka ili dadilja – pitanja je mnogo, a vremena za odluku, počesto, premalo. Od dana kad naš mališan ugleda svijet, pa do tog kad ćemo se, najčešće, zbog obaveza na poslu (ah, ta prokleta trka za materijalnom sigurnošću) proleti kao dlanom o dlan. Dobro, možemo i ostati s njim kod kuće do polaska u školu, ali danas je, nažalost, malo onih koji sebi mogu priuštiti takav “luksuz” – osim ako se nađu s druge strane te medalje, pa posao i nemaju.

Elem, u tom kovitlacu ponuda, promišljanja i odluka kome povjeriti svoje dijete da s njim provede, brat-bratu, trećinu dana, dok mi negdje u kancelariji, za pokretnom trakom ili radeći nekakav kreativan posao razmišljamo curi li mu nos, da li je preskočio ručak i koliko je urlao tokom tih osam časova do ponovnog susreta, roditelji često ne znaju za šta se odlučiti. Zašto – pa zato što svaka od ponuđenih mogućnosti ima i prednosti i, nazovimo ih, mane. Ako nisu sa dojuče nepoznatom ženom, onda su među dvadesetak nepoznate djece i dvije nepoznate tete. Ako je kod bake, voljeno je, ali razmaženo. Ima li novca, nema dovoljno, za dadilju treba malo više, opet, kod bake je na “sigurnom” i znamo šta je danas jeo. Ili možda bataliti sve i ostati s djetetom kod kuće?! Priče mama koje su sa nama podijelile svoje iskustvo navode na to da nas najčešće životne okolnosti svrstju na jednu od strana, dok su sve saglasne da je najvažnije osluškivati potrebe i senzibilitet djeteta.

BAKA SERVIS

Ponosna majka dva sina – devetogodišnjeg Alekse i Njegoša, koji ima tri godine i sedam mjeseci, učiteljica Nikolina Pavlović iz Kostajnice, priča da je njen mlađi sin išao u vrtić dva i po mjeseca i za to vrijeme odbijao da jede.

“Pio je mlijeko i jeo hljeb. I tako smo stigli do anemije. Kako bih ga ‘digla na noge’, dvije sedmice ga nisam vodila u vrtić. Po povratku, nastaju problemi – on vrišti, baca se, moram ga ‘čupati’ iz auta… Da skratim, Njegoš više ne ide u vrtić, čuvaju ga baka i deda koji žive u kući s nama u dvorištu”, pojašnjava ona.

Ipak, dodaje da su za nju prednosti vrtića i dalje ogromne, a da je jedini nedostatak često razboljevanje. Takođe, kaže da, kada je riječ o baka servisu, uvijek može znati šta dijete radi i kako je te ne mora rano ustajati, ali da su veliki nedostaci razmaženost, što dijete nema radnih navika i ne uči dovoljno.

POMOĆ BLIŽNJIH

Slično je iskustvo i Mire Plavšić iz Novog Sada. Ona se šivenjem bavi posljednjih 13 godina, koliko ima i njena starija kćerka Sara, dok je Lana sedam godina mlađa. Za obje svoje djevojčice kaže da su dobra djeca, da se lijepo slažu, vole da se igraju i crtaju.

“Nijedna nešto posebno nije volela vrtić. Pogotovo taj period privikavanja. Žao mi je što tih prvih godina nisam provodila sa njima, jer sam morala da radim. Sreća pa su mi u tim kriznim trenutcima pomagali baka i deka. Moj glas uvek ide njima, jer mnogo znači kada imaš kome da ostaviš decu na sat-ili dva, dan”, ispričala je ona i poručila svim majkama da, ako imaju pomoć bilo koga od bližnjih, ostave im djecu bar tokom tog kriznog perioda privikavanja.

VRTIĆ I DADILJA

Da bi djeci tokom prvih nekoliko godina najbolje bilo sa mamom, mišljenja je i Blaženka Cuca iz Banjaluke, majka dječaka Pavla (4) i Jovana (1,7).

“Po mom mišljenju, za dijete bi možda bilo najbolje da ga mama čuva prve dvije-tri godine, dok ne ojača, a kasnije da obavezno ide u vrtić, radi socijalizacije. S obzirom na to da sam zaposlena, to sebi i svojoj djeci nisam mogla da priuštim”, govori ova mama i dodaje da su, stoga, starijeg dječaka upisali u vrtić i da su prezadovoljni, dok su, igrom slučaja, upoznali divnu ženu koja je pristala da čuva mlađeg sina i da takođe nemaju prigovor, mada…

“I pored toga sto ga ona divno pazi, uči ga prve riječi, lijepom ponašanju, uvijek je čist i nahranjen, ne odustajemo od ideje da ga, kada napuni dvije godine, upišemo u vrtić, da bi više vremena provodio sa djecom. Sve ima svoje prednosti i mane. Dosta toga zavisi od djeteta, od toga koliko se teško ili lako prilagođava, tako da mislim da je najvažnije osluškivati njegove potrebe i pokušavati se prilagoditi njima”, zaključuje Blaženka.

KOMPROMIS

Potrebe svog djeteta, više nego ostalo, osluškuje i njima se rukovodi i Ljiljana Periša, profesorica vjeronauke iz Livna, koja ima kćerku i sina. Naime, dječak je sa tri mjeseca, usljed prehlade i temperature, završio na injekcijama za disanje i kiseoniku u bolnici. Slijedi njegova borba za svaki dah i život, a mjesto u vrtiću je otkazano jer ga od tada povremeno prate kašljucanje, povraćanje, injekcije, dječiji odjel, inhaliranje, kamilica, ponekad i u tri sata iza ponoći. Uz to, baka je insistirala da ga ona čuva, pa je tako ponedjeljkom i utorkom kod njih.

“Potom ga nosi kod sebe do petka. Mi idemo kod njega ukoliko želimo. Ovo je bio jedva dogovoreni kompromis. Fino njima, fino njemu, ima i mladu tetku u kući s njima, rituale baka poštuje, nema slatkiša ako nije jeo, poštuju njegove alergije na kikiriki, lješnjake, a u vrtiću bi bio jako izložen navedenom, iako znam da bi tete pazile. Srijeda brzo prođe uz standardne obaveze, a dječak uživa u prirodi, zrak s više nadmorske visine, koke, mace i ostale životinje. U petak stiže kući i s nama je opet do utorka navečer”, priča Ljiljana.

Uprkos svim tim prednostima, kaže da u vrtiću, ipak, ne bi stajao na stolu, što upućuje na razmaženost tipičnu za baka servis i što je riječ o patrijarhalnoj porodici, uz opasku da se nada kako nisu ispali bezosjećanji roditelji.

“Rado bi da je i on u vrtiću i problem su ova dva dana kad je baka tu kod nas, jer ni curica tada ne želi u vrtić, kod bake je i njoj puno ljepše, jer baka je ljubav i pravila su mnogo lakša”, naglašava ona.

MAMA ZA SVE

Sve ove “probleme” je svojom odlukom da sama čuva svoju djecu donekle zaobišla Nataša Delić iz Kozarske Dubice, koja je svojoj djeci, šestogodišnjem Marinu i trogodišnjoj Nikol i vrtić i servis i dadilja. Pojašnjava da je, uz svu dobru volju, dječaka nakon dva polugodišnja pokušaja boravka u vrtiću jednostavno morala ispisati zbog zdravstvenih razloga, pa je kasnije, kada je rodila kćerku odlučila da sama bude, kako kroz smijeh kaže, “žrtva” tokom njihovog odrastanja.

“Jako sam željela da sin ide u vrtić, da bude sa svojim vršnjacima, iako donekle mislim da se sa djecom u vrtićima, bar u manjim sredinama kakva je naša, i ne radi dovoljno. On u septembru polazi u školu, pa ćemo tad probati sa djevojčicom, da vidimo kako će se uklopiti”, priča Nataša, ističući da suprug može da zaradi za osnovne potrebe, ali da je zbog toga uglavnom odsutan, tako da je svojevrsno breme ne ići na posao i biti po cijeli dan biti sam sa djecom.

“Vjerujem da je su više naučili sa mnom, nisam morala brinuti gdje su i kako im je, ali, opet, dječak, iako je spremniji za školu, ne snalazi se dovoljno među djecom, u grupama, treba mu vremena da se oslobodi”, navodi ova mama i zaključuje da će svaki izbor imati prednosti, ali i mane.

Zatvori reklamu