Lole iz komšilukaO ljudima

Ambicije su dobre samo kad su zdrave

Baš kao što Aki kaže da prvo moraš puzati da bi znao hodati, tako i ja smatram kako bismo svi trebali biti ambiciozni, ali oprezni pri tome da nam ambicije budu zdrave. Živimo u vremenu kada svi završavaju fakultete, što državne,…

Iva Mikić Iva Mikić

Baš kao što Aki kaže da prvo moraš puzati da bi znao hodati, tako i ja smatram kako bismo svi trebali biti ambiciozni, ali oprezni pri tome da nam ambicije budu zdrave.

Živimo u vremenu kada svi završavaju fakultete, što državne, što privatne. Postoje živi dokazi koji kažu da se fakultet može kupiti. I to doslovno. Ne vidiš profesore, ne ideš na predavanja, moraš guglat riječ „ispit“, ali imaš fakultet. Problem je što nakon tog završenog fakulteta, napominjem da se sad i ubuduće radi i o privatnim i o državnim fakultetima, žele biti menadžeri. Druga opcija ne postoji. Menadžer i točka. Pod ovim se ne podrazumijeva, primjerice, community manager, nego menadžer koji zarađuje i po 50.000 kn mjesečno i donosi najvažnije odluke u tvrtci.

Znate ono kad ste novi u firmi i onda vam kažu da je vaš zadatak doći ranije dva do tri puta tjedno i malo pomest ispred ureda ili samo prebrisati pod, poslovi na kojima izgubite cijelih 10 minuta svoga života i vi ste onda uvrijeđeni. Zašto? Jer niste vi čistači. Pa vi ste završili fakultet, vas treba dočekati sve čisto i spremno. To su najčešće ljudi koji se zaposle na pojedinim pozicijama, često i preko ujaka i tetka, ljudi koji uglavnom dođu bez jednog dana nekog volonterskog ili honorarno obavljenog studentskog posla. Netko tko ne zna da nekakav nepismeni bonton nalaže da ako si najnoviji NE SMIJEŠ biti najglasniji i pravit se najpametniji. Možda si nekad i u pravu, ali ćeš automatski navući veliki negativan imidž na sebe, a to ti ne treba.

Sjedim danas u autobusu nakon razgovora za posao i u sebi psujem onoga tko je došao na ideju upaliti klimu i otvoriti prozor. Iako cimerica često zna reći da propuh postoji samo kod nas, mislim da sam ja zajedno sa svojim glavoboljama i počepljenim sinusima najbolji dokaz za demantiranje te tvrdnje. Sjedim tako i vodim unutarnji monolog i primijetim da mi iza leđa dva srednjoškolca vode zanimljiv dijalog, pokrenut pitanjem jednoga o tome kako je u školi.

Znaš, brate, ja ti imam 150 opravdanih sati i 120 neopravdanih, morat ću na produžnu iz matematike, kaže prvi.

U stari moj, pa kaj ti starci kažu na to, zabrinuto će drugi.

A kaj će mi reći daj molim te, demonstrativno završava prvi.

Ne znam, stari, ja ti sad još rješavam zadnje ispite, ali imam prosjek 4.1, 4.2, to mi je taman, kaže drugi.

Prestane tu priča o prosjecima i razrednim ispitima i odjednom se prebace na temu pištolja i Hitlera. Budući da sam vjerojatno na nekoliko sekundi zaspala, probudio me viši ton prvog momka koji je sad pričao kako njegov prijatelj u nekom security poduzeću ima preje*enu plaću i kako ima prebrutalan pištolj. S te teme nekako su skrenuli i na to čime bi se tko htio baviti. Krene pričati prvi kako bi on radio za plaću od minimalno 10.000 kn jer je 6.000 kn u Zagrebu premalo, što stoji. Ne bi to bilo tako čudno da nije prije toga ispričao omjer opravdanih i neopravdanih sati koje sam vam navela na početku i da nije rekao da njegova srednja škola traje tri godine, ali on će završiti i četvrti stupanj jer on hoće i želi više. Bilo mi je to sve kontradiktorno jer je uporno prije toga tvrdio da je škola glupa i da nema on „kaj“ raditi u školi kad ima pre*ebenu ekipu, šta da on sad radi.

Razmišljam tako o ovoj temi koju sam urednici predložila početkom mjeseca i dolazim do zaključka kako su mi dali super inspiraciju za napisati kolumnu. Ostala sam zapanjena činjenicom kako netko od recimo 16 godina mašta imati plaću minimalno 10.000 kn, a svjesno prije toga priznaje da ne ide baš u školu jer je to za luzere, trenira boks i voli se potući u klubovima, nije zadrti Bad Blue Boys nego poznaje sve one prave zagrebačke Bojse. Dođe mi tako da sjednem i plačem što nisam imala nijedan neopravdan sat u srednjoj školi jer će mi vjerojatno upravo takav, ukoliko se nešto u ovoj Lijepoj našoj ne promijeni, biti šef.

Ne može subota prije petka, ne može 4 prije 2, kaže također jedna pjesma. I upravo je tako. Kada bi svi oni koji žele biti menadžeri u određenoj tvrtci, prvo krenuli s nekih malih pozicija, ponekad pomeli ispred ulaza, pozdravili svakog radnika koji dolazi na posao i na kraju krajeva – vidio i prošao s njim kroz sve što radi, onda bi, kada postane menadžer, znao kako je biti u koži svakog od zaposlenika i znao bi se cijeniti njegov rad.

Nismo svi za fakultete, niti to trebamo biti. Nismo svi stvoreni za menadžere, ne trebaju i ne mogu svi biti menadžeri. Nismo svi za sve, ali bismo trebali znati da ukoliko želimo doći do vrha, taj vrh trebamo skromno i laganim koracima i osvojiti.

Pročitaj još

Od iste osobe