Lole iz komšilukaO životu

Četiri stvari kojima su me naučili panični napadi

tekst: Iva Mikić

Pisala sam već dva puta o paničnim napadima i anksioznosti, dobila hrpu vaših poruka i plakala od sreće što je netko upravo u meni vidio osobu od povjerenja, osobu kojoj su napisali da i njih muči isto, osobu kojoj su zahvalili jer im je svojim tekstom rekla da nisu jedini koji od toga pate.

Kad bi mi netko rekao da mu nabrojim sve što sam naučila tijekom tih paničnih napada, mogla bih napisati nekoliko eseja. Ma kakvih eseja – knjiga, no ono što sam odlučila je sažeti sve to u četiri stvari, a o knjizi ću razmišljati neki drugi put.

  1. Neobjašnjivo je koliko glava može proizvesti izmišljenih simptoma

Polovicu prošlog ljeta sam radila u Zagrebu. Stalno bih tijekom dana osjetila mravinjanja u nogama, po leđima, po licu i u rukama.

Uh, ako je po rukama, posebice u lijevoj, možda je to prvi znak moždanog udara. A možda mi i srce stane. Možda je srčani, mora da je to. Otiđi malo u wc, diši što dublje da što prije ovo odvratno stanje, odnosno sranje uma prođe.

Kad bih došla doma, ne bih mogla dočekati kad će se dečko vratit s posla i kad će napokon biti tu. Prvo zato što ga prevolim i obožavam kad mi je u blizini makar krepan spavao kraj mene. Druga stvar je ta što imam nekoga tko će me odvest na bolnicu čim se srušim jer mi se nepodnošljivo vrti. Hvatam se za kuhinjske elemente pri odlasku u drugu prostoriju kao ono kad se nekad naglo ustanete pa se uhvatite za nešto jer vam se na par sekundi zavrti. Ne moram vam ni pričati koliko puta sam osjetila da mi puls radi kao da vozim moto utrke, a gle čuda – I'm still alive.

  1. Većinom nitko ne primjećuje da proživljavate panični napad dok im to sami ne kažete

Da imam 10 pari ruku i nogu ne bih mogla nabrojati koliko me puta bilo, što sramota, što strah otići do obližnjeg Konzuma. Razlog zašto je taj što sam mislila da i svako ono drvo kraj kojeg prođem zamijeti moj strah, moju paniku, osjeti svaku moju kapljicu znoja ispod majice i svaki moj ubrzani otkucaj srca.

Često sam se znala hvatat za police ako bi bio veliki red na blagajnama, eto da slučajno ne padnem u nesvijest. Vjerujem da je možda 1% svih tih ljudi skužilo da možda sa mnom tad nešto nije bilo u redu, ali ne davajući mi nikakvu osobnu dijagnozu, možda sam samo malo umorna.

Prijateljice s faksa nisu skužile što me pati dok im sama nisam rekla, a upravo je razlog što sam im rekla taj što sam mislila da će mislit da nisam normalna s obzirom na moje ponašanje.

Ali tvoje ponašanje je skroz normalno. Da nam nisi rekla, ne bismo sigurno još dugo primijetile da kroz tako nešto prolaziš. Uvijek si nasmijana i vedra, bez ikakvih naznaka o nekoj panici.

I zaista bi tako. U to sam se i sama uvjerila upravo nakon prve kolumne o paničnim napadima kada su mi se javili ljudi koje svakodnevno viđam, ljudi koji su na zavidnim pozicijama u društvu, ljudi koje sam nekad prije svakodnevno promatrala kao definiciju svakodnevne sreće i uživanja u životu. Svi ti ljudi javili su se i pitali tko mi je pomogao, kako sam samoj sebi pomogla i kako sam si definirala i prihvatila to stanje. Tek mi je tad palo na pamet da sam prije koji dan sjedila u blizini te osobe i nisam primijetila ni jednu naznake panike, a bila je prisutna.

  1. Zadubljivanje u vlastite misli u ovom slučaju je problem

Postoji nekoliko rečenica koje ću vjerojatno još dugo pamtiti, rečenice ispisane u knjizi Marka Williamsa i Dannyja Penmana Meditacije usmjerene svjesnosti:

(…) Još samo jedan napor, još samo jednom da razmislim… No istraživanja govore suprotno: zadubljivanje u misli smanjuje sposobnost rješavanja problema, a posve je neprikladno za suočavanje s emocionalnim poteškoćama.

Osjećate li se lakše kad vam netko kaže da ne izmišljate i ne budete depresivni jer nikakav razlog za to nemate i šta imate crno razmišljat kad postoji na tisuće djece na onkologiji koji nisu ništa Bogu skrivili, a svejedno su bolesni? Naravno da ne. Jer vi ne želite razmišljati negativno. Vi ne želite mislit da ćete uskoro umrijeti. Vi ne želite po cijele dane sjedit u kući jer se bojite da će vam se vani nešto dogoditi. Svjesni ste koliko je bolesnih ljudi oko vas. I ne želite umanjivati ozbiljnost njihove bolesti. Ništa od toga vi ne želite, ali je ono što ste si prethodno iscenirali u glavi već negdje duboko zapamćeno i kida vas polako – komadić po komadić. I svako nastavno razmišljanje o prethodnoj misli vas vuče sve dublje i dublje. I sve crnje i crnje.

Nekad jednostavno ne postoji neko logično objašnjenje. Moguće je da je taj slap emocija pokrenula neka stvar za koju možda nikada ne biste pomislili da će vas imalo nasekirat. A možda je bilo baš ono što mislite da je. Ono nešto jako veliko. Jako tužno. Jako razočaravajuće što je ostavilo veliki ožiljak na vašem malenom srcu. Što god da je, potrebno je pustiti. Ne zamarati se i ne razbijati glavu jer neće biti bolje. Neće se vratiti. Neće oživjeti. Jer netko to tako želi. Netko je to tako zapisao.  Netko je to tako odredio.

  1. Ponekad i kad je kraj, nije kraj

Čim mi je prvi put bilo bolje nakon tri mjeseca i nakon nekoliko razgovora s M. u kombinaciji s laganim lijekovima, bacila sam ih i mislila da je to to – panika je napokon prošla, napokon sam bolje i napokon mi dečko više neće morat govoriti u pola svog monologa da se vratim jer sam očima udubljena u njega i njegova prekrasna usta, a mislima sam u nekoj drugoj galaksiji. Bacila sam ih iako je pisalo da ih je potrebno biti još najmanje pola godine TEK nakon što se počnete osjećati bolje.

Nakon 4 mjeseca – hladan tuš. Vratilo se, polako ali sigurno s duplo gorim simptomima nego prvi put. Ponovno sve ispočetka. Ponovno sve one nesanice, sva trnjenja tijela, svi mogući neopravdani fizički bolovi. Ponovni odlazak u drugu galaksiju, onu neku crnu galaksiju koja mi uvijek govori da se nikad neću izboriti s tim. Da nikad nije kraj.

I stvarno nije. Živim već peti mjesec bez paničnog napada, ali sam samoj sebi zadala da nikad ne povjerujem da će zauvijek proći. Oprezna sam još svaki put kad pijem alkohol. Kad zapalim cigaretu. Kad sam duže od 4 sata vani jer mi u podsvijest dođe da nekad nisam mogla imati koncentraciju sama s nekim ni 4 minute. Onda se pojavi onaj neki grč u želudcu, neki ružni osjećaj. I za koju minutu prođe i u tom ga trenutku zaboravim.

To je onaj predivni dio oporavka. Ne fizičkog nego duhovnog. Kad se u tramvaju vozite duže od pola sata i bezbrižno tipkate na mobitel. Dogovarate kuda ćete danas na kavu. Izađete na krivu stanicu jer vam je koordinacija (pre)slaba strana i bez panike čekate idući tramvaj. Kad bez problema hodate po trgovačkom centru bez hvatanja za neke obližnje rukohvate jer vam se nesnosno (NE!!) vrti u glavi. Kad sve to stavite na jedan papir i vidite svoj napredak, moguće je da ćete se pitati zašto ste to morali preživjeti, ali je ključ da ne razmišljate dugo o tom pitanju.

Doći će opet. Pojavit će se opet grč u želucu. I nemirni otkucaj srca. I mučnina na određenu vijest. Ili tako čisto iz dosade. Kao rezultat tvojih misli. Ali će i brže proći. Nećeš joj više pridavati toliku pažnju i panika će se naljutiti što više niste najbolje prijateljice. Brže nego što misliš.