Ljudski odnosiPraktična Lola

Deset pitanja koja nikada ne smijete postaviti prijateljicama sa djecom

tekst: Vesna Drakulic

Christina Antus je majka troje djece i veoma često nema vremena ni za šta. Dok leti na sve četiri strane svijeta pokušavajući da stigne sve što treba, prisjetila se stvari koje je nekada govorila svojim prijateljicama sa djecom u vrijeme dok ona nije imala nijedno dijete. Tada je mislila da imati dijete znači jednostavan dodatak stilu života – kao kad kupite kućnu biljku, pa je zalivate i gledate s ljubavlju. Vjerovala je da se djeca prilagođavaju roditeljima, a ne oni njima.

I onda je postala majka.

Više nije imala kućne biljke. Uvenule su jer nisu znale da treba da viču kad im nešto treba – a to je postala svakodnevica u Christininoj kući. Biljke nisu davale glasa od sebe i zato je ona na njih potpuno zaboravila.

Tek tada je shvatila koliko je pogriješila prema svojim prijateljicama, progutala je svoj ponos i nazvala ih da im se izvini što nije imala više strpljenja i razumijevanja. Da drugi ljudi ne bi ponovili njene greške, Christina je odlučila da javnosti otkrije sva ta grozna pitanja kojima je nervirala prijateljice sa djecom. Pročitajte ovaj tekst prije nego što započnete raspravu sa drugaricom koja je mama 24 časa dnevno, sedam dana u sedmici, 12 mjeseci u godini – i još malo duže.

Zašto se ne javljaš na telefon?

Zato što čim podignem slušalicu moja djeca se iznenade pojave i traže pomoć, pričaju mi nešto ili se čvrsto zakače za nogavicu mojih pantalona. Čim spustim telefon oni se razbježe poput malih mrava u šarenim pidžamama i izgleda kao da se neće opet pojaviti – sve dok opet ne uzmem slušalicu telefona u ruke.

Zašto jednostavno ne povedeš dijete sa sobom?

Hoću, ako ti želiš da…

  1. gledaš kako nam treba vječnost da izađemo, uđemo, raspakujemo se, pravimo dramu zato što je vrijeme za spavanje, pakujemo se, ulazimo u auto i idemo kući samo 15 minuta nakon što smo se pojavili
  2. sat vremena pričaš sama sa sobom dok ja trčim za svojim djetetom po kafiću
  3. svaki čas budeš prekinuta u pola rečenice zato što ti moja kćerkica ili sinčić moraju reći „ćao“ nakon svake tvoje treće izgovorene riječi
  4. trpiš sve gore navedeno

Zašto nas više ne posjećuješ?

Zato što mi je lakše ostati kod svoje kuće – u svom čarobnom balonu, zatvoru, bezbjednom krugu, ludnici – kako god da djeca danas zovu naš dom. Mnogo se oslanjam na naš raspored i rutinu kako bih ostala pri zdravom razumu. Ustvari, toliko se oslanjam na to da bih se potpuno izgubila kada bismo izašli iz rutine na samo deset minuta i cijeli moj mali svemir bi se raspao na sitne komadiće koji bi se prosuli po mojoj kući kao toalet papir.

Zašto ne nađeš dadilju?

Kažeš to kao da je mogu naći na polici. Ne samo da je jako teško naći dadilju koja će čuvati troje djece, već trebam naći i dadilju koja je pametnija od moje djece.

Drugačija si ovih dana

To ti se zove Stockholm sindrom.

Zašto se više ne družimo kao nekad?

Zato što ja imam djecu i ona mi to ne dopuštaju.

Šta je to toliko teško u roditeljstvu da ti se društveni život zakomplikovao do te mjere da moram da zakažem sastanak s tobom?

Biti roditelj izgleda kao da hodaš i pričaš dok jednom rukom trljaš stomak, a drugom se tapšeš po glavi. Osim što umjesto svoje glave pokušavaš da potapšeš glavu djeteta koje trenutno juri za mačkom sa makazama u rukama. Veoma često držim grickalice, prljavu pelenu, četiri čaše, jedno dijete i telefon koji nonstop zvoni jer ti ne prestaješ zvati.

Mogu li da dođem kod tebe kada ti djeca spavaju?

Ne. 90 % roditelja male djece sanja o tome da budu sami.

Kako to misliš „Kasno mi je da izađem u grad u sedam uveče“?

U sedam časova uveče u mojoj kući se spava. Tada počinje moj mir. Ne želim da ga provedem u kafiću ili restoranu. Već sam jela, oko pet časova popodne i to ostatke hrane sa dječijih tanjira i sada želim da ležim u krevetu i gledam TV dok mi oči ne pobijele. Želim da ne radim apsolutno ništa, osim da se divim činjenici da ne moram raditi ništa – sve dok sutra to sve ne budem morala opet da radim.

Nazovi me za deset minuta, važi?

Ako je „deset minuta“ tvoj izraz da se opiše period od pet do 12 sedmica… ok, možda i hoću. Sve zavisi od toga koliko je blizu sedam časova uveče i da li će me moja djeca čuti kako uzimam telefon u ruke.

Na samom kraju teksta, Christina je zamolila sve svoje prijateljice sa djecom da joj oproste što je bila takva prema njima. Svim prijateljicama koje nemaju djece i koji joj stalno postavljaju ova pitanja želi da poruči da smatra da im je ovim tekstom odgovorila i da ne zaborave da zaliju svoje biljke.

Nazvaće ih za deset minuta.

Izvor: ScaryMommy