Lole iz komšilukaO životu

Remi: 15 minuta slave

tekst: Remi

U jednom tiskanom ženskom magazinu, svaki se tjedan na dvije stranice (s fotografijama) izvještava o događajima i avanturama kraljevskih obitelji diljem svijeta. “Kraljica Brunhilda u posjeti dječjoj bolnici”, “Naočiti princ Olaf u automobilskoj utrci”, “Prvi koraci malene princeze Mary VI”… Nikada mi nije bilo jasno koga zanima što se zbiva na švedskom, britanskom ili kojem-god dvoru budući da mi akteri mogu biti poznati jedino kao svirepi vladari iz povijesnih knjiga, nikako kao likovi iz suvremene kulture. Bilo mi je to posve suludo, no činilo mi se da velik broj ljudi te vijesti guta, proučava ih ili o njima šuška dok sjede u frizeraju pod haubom.

S obzirom da nemaju svoje kraljevske obitelji ni dvora, Amerikanci su se domislili nešto šarenijeg, opipljivijeg i bližeg koncepta “modernog plemstva” – onog s celuloidne trake i pozornice – i, eto, tako nastade pojam “celebrity”. Njihov se koncept uhvatio u cijelom svijetu, do mjere da danas imamo čak i cijele industrije koje prate živote i običaje celebrityja – fotografe paparazze, magazine, web portale, marketinške i PR agencije, što vam god srce poželi…

Foto: Maja Lesar

U našoj regiji, za mene su pravi celebrityji ona stara škola. Pripadnici tog američki konceptualiziranog “modernog plemstva” za mene su tek ljudi koji su prošli test vremena i dokazali se tijekom godina. Moj pojam “kraljeva i prinčeva” bile bi tek glazbene ili filmske legende poput Gabi Novak, Tereze, Radojke Šverko, Mire Furlan, pokojnog Arsena Dedića… U mojoj knjizi, da bi čovjek ušao u legendu i postao “slavan” ipak je potrebno da iza sebe ima neku potvrdu minulog rada i uspjeha. Možda će se činiti da sam previše kruta, no i u tom sam polju empiričar – bez pravog i čvrstog dokaza, teško da ću u nešto povjerovati.

Warhol je osmislio pojam “15 minuta slave” i kad pogledam, 15 minuta mi se čini poprilično dugačkim periodom. Nije to ni tako loše, ha? Možda je, uzevši to u obzir, jasno zašto je slava nešto čemu toliki teže – pokušavaju na sve moguće načine naći svoje mjesto pod suncem, sa zaslugama ili bez. Mali broj njih je i ostvari. Poput moći, i slava je opijat, pa se ljudi pod njezinim jarmom mijenjaju – na skali ljudskosti, nažalost češće odlaze u negativne nego pozitivne vrijednosti. Zašto je tome tako, ne znam reći osim – tek smo ljudi. Slabi i povodljivi… Malo je onih poput Billa Gatesa i sličnih milijardera koji će uz pomoć vlastite slave i bogatstva pokrenuti mlin i učiniti svijet boljim.

Blještava svjetla pozornice mogu zaslijepiti. Iz daljine, sigurna sam da sve to izgleda jako privlačno. Ljudi ti povlađuju, sve čega se dotakneš pretvoriš u zlato poput kralja Mide, ostvario si materijalnu i financijsku sigurnost, sva su ti vrata otvorena ili barem odškrinuta, oko sebe imaš cijele ekipe ljudi koji se brinu da uvijek izgledaš i odišeš savršenstvom… I doista, tako se to može činiti kada promatramo britansko plemstvo na dvije stranice magazina.

Biti poznat na Balkanu nešto je drukčije. Na primjer, član si popularnog benda (khm..) Dogovori se svirka u nekom malom gradu. Putuješ do njega kombijem – ne avionom – s još pet, šest suputnika/supatnika… Bolan se iskrcavaš na destinaciji, ukočen i zgužvan, jer si upravo proveo pet sati skvrčen na sjedalu. Dolaziš u klub u kojem ćeš nastupiti, na opremi koja je kupljena još onda kad su Vučko i Zagi bili mladi sportaši i presvlačiš se za gig u ostavi za konobare, među bocama i kašetama. Ne izmišljam, ovakav scenarij je uobičajena praksa u periodu kada muzičari ili slični umjetnici započinju svoj put.

Foto: Tomislav Brđanović

I kako bih onda mogla percipirati kategoriju “celebrityja” kao nešto glamurozno ili poželjno? Možda se družim s pogrešnim ljudima, no većina mojih kolega ne nose zlatnu žlicu u ustima nego za svoju popularnost podnose danak i prokleto puno rade. Umjetnost je kao rudnik, nema razlike, kopaš dok ne pronađeš rudaču, a kad je nađeš, njezin će sjaj vjerojatno brzo izblijedjeti, pa je moraš kopati opet, i opet i opet… A one blještave fotografije na Instagramu? Poza je samo poza, realnost je nešto posve drugo.

Slava je varljiva. Kako je Edo Maajka rekao (parafraziram), “danas vel'ka faca, sutra opet kita”. I oni s britanskog dvora, ali i oni s Instagrama, na neki način prodaju onaj stari Warholov koncept, osmišljen da svakom od nas pruži nadu u mogućnost da se na jedan dan osjeća kao plemić, a ne kao plebs.

A ja? Za mene je svatko od nas superstar. Ako radiš posao koji voliš i u njemu uživaš, ako si ispunjena osoba koja zna što želi i radi na tome, ti si superstar. I ne treba ti slava i validacija drugih, jer si u glavi dovoljno čvrst da se možeš ujutro pogledati u ogledalo i osmjehnuti sam sebi, znajući da si sam sebi celebrity jer živiš najbolju verziju sebe.

Zatvori reklamu