PorodicaPraktična Lola

Sama i na pragu četvrte decenije odlučila da postane samohrana majka

tekst: Vesna Drakulic

Sarah Lenti je politička strateškinja i savjetnica u kompaniji “SML Advisory Partners”, a u doba Condolezze Rice bila je direktorica Savjeta za nacionalnu bezbjednost. Ljudi su mislili da ona u životu ima sve – školovala se na Stanfordu, radila u Bijeloj kući, putovala je svijetom, imala je roditelje i dvije sestre koji su je neizmjerno voljeli.

No, nije imala nešto za čim je čeznula – svoju djecu.

Kada je proslavila 30. rođendan, Sarah je odlučila da će postati majka ako u 38. godini života i dalje bude sama. Nije znala kako će to izvesti, ali je to bilo obećanje koje je dala sama sebi. U trenutku kada je donijela tu odluku, Sarah je bila u groznoj vezi sa muškarcem koji joj je rekao da želi biti s njom, ali da je nikad neće voljeti. Danas misli da je upravo zbog tih riječi počela da razmišlja o majčinstvu.

Došao je i 38. rođendan, a ona je i dalje bila sama. Pokušala je sve, čak i upoznavanje preko sajtova namijenjenih za to, ali sve se svodilo na ćaskanje, jednu noć provedenu zajedno i bez ijedne poruke nakon toga. Neuspjele veze su dovele do toga da se Sarah osjeća ranjivo, nevoljeno i da misli da je nikad nijedan muškarac neće voljeti.

“To je bilo zaista surovo. I nakon što sam i to pokušala nisam bila ni blizu pronalaska ljubavi svog života i stvaranju porodice”, iskreno priča Sarah i dodaje:

“Ostala mi je još samo jedna opcija – a to je bila in vitro oplodnja.”

Sarah Lenti

Reakcije njene porodice i prijatelja su bile veoma bolne za Sarah. Svi su je pitali zašto želi donijeti na svijet dijete koje neće imati oca. Svi su je pitali da li je zaista toliko usamljena. I svi su je pitali razmišlja li o tome kako će se njeno dijete osjećati jednog dana. I ono najgore – neki ljudi su joj čak rekli i da je rađanje djece bez oca veoma sebično.

“Ne, nisam bila toliko usamljena. Ne, nisam bila toliko sebična. Ono što mi je djelovalo sebično je bila činjenica da sam se svako jutro budila znajući da imam samo svoju karijerui”, objašnjava Sarah i dodaje:

“Nisam mogla da govorim o osjećajima mog budućeg djeteta, ali sam se tješila time što sam vjerovala da bi svako dijete bilo srećno da je živo i iskreno voljeno.”

Neki ljudi su je pitali zbog čega jednostavno ne usvoji dijete. No, to je bila opcija koju Sarah uopšte nije željela da razmatra.

“Bila sam svjesna toga da moje dijete neće imati oca i baš zato sam se odlučila na in vitro oplodnju jer će ono tako biološki biti vezano barem za mene, baku, djeda i rođake. Možda neće imati oca, ali će imati krvnu povezanost sa majkom i njenom porodicom Nadala sam se da će to olakšati život mom djetetu.”

Eli i Abel

Niko je nije mogao pokolebati u njenoj odluci i 29. avgusta 2014. godine Sarah je svom doktoru rekla da želi oploditi dva jajašca. Razlog? Ukoliko bude imala malo sreće i rodi blizance, njena djeca neće imati oca, ali će imati jedno drugo do kraja života. Bila je svjesna toga da se može desiti da uopšte ne ostane u drugom stanju s obzirom na njene godine i način oplodnje. Nadala se barem jednom djetetu.

Krenula je u potragu za savršenim davaocem sperme. Većina ljudi je mislila da će ona voditi računa o obrazovanju i političkom opredjeljenju tih muškaraca, ali Sarah ih je sve iznenadila tako što je tražila čovjeka koji bi je privukao u stvarnosti, ali je posebnu pažnju obratila na medicinsku istoriju i genetiku. Nije željela davaoca sperme koji u porodici ima slučajeve raka, duševnih bolesti ili nekih drugih ozbiljnih genetskih stanja. I našla ga je.

Početkom septembra 2014. godine Sarah je saznala da je trudna. Nalazi krvi su to vjerno i precizno pokazivali. Osam sedmica kasnije otišla je na pregled i prvi put čula otkucaje srca svog djeteta. No to nije bilo sve.

“Otkucaji srca mog djeteta bili su stabilni i snažni. Bio je to najljepši trenutak u mom životu”, s osmijehom na licu priča Sarah i dodaje:

“Počela sam da postavljam million pitanja u sekundi, ali me je doktorica prekinula kako bi mi saopštila da se čuju otkucaji još jednog srca. Nisam mogla da vjerujem! Smijala sam se i plakala istovremeno. Bila sam presrećna!”

U tridesetoj sedmici njene trudnoće i to na petak trinaesti (13. marta 2015.) Sarah je osjetila da nešto nije u redu. Imala je toliko jake grčeve u nogama da je morala puzati do telefona kako bi pozvala taksi. Tokom vožnje bol se toliko povećala da nije mogla doći do vrata bolnice bez pomoći vozača taksija. Nakon pregleda, doktorica joj je rekla da je otvorena već sedam centimetara i da će roditi djecu prije vremena carskim rezom.

Eli i Abel

“Srce mi je stalo. Užasno sam se bojala toga da će ti otkucaji malih srca stati i da moja djeca neće preživjeti. U sobi me je dočekao tim od 16 doktora i sestara i dva mala inkubatora. Nisam imala pojma šta će se desiti, ali nisam očekivala da ću roditi na ovaj način – ne tako rano, potpuno sama i sa toliko medicinskog osoblja oko mene”, otvoreno priča Sarah.

Sarah je dobila epiduralnu anesteziju nakon čega je urađen carski rez i u 10:40 se rodila prva beba, a tri minute kasnije druga. Na svijet su stigla dva dječačića – Sarah je postala majka dvojice sinova.

Budući da su bebice rođene deset sedmica prije vremena, nisu mogle samostalno disati, gutati, niti sisati. Devet dugih sati poslije porođaja Sarah je prvi put u životu vidjela svoje sinove.

Eli i Abel nekoliko sati nakon rođenja

Dvije sedmice kasnije Sarah je puštena kući, ali su Eli i Abel – kako je nazvala svoje bebice – ostali u bolnici još 60 dana. Za to vrijeme, Sarah je stekla prijatelje za cijeli život među medicinskim osobljem koje je brinulo o njenoj djeci u prva dva mjeseca njihovih života. Njena komšinica je u međuvremenu takođe postala majka blizancima, pa su zajedno prolazile kroz mnoge teškoće. Najvažnije od svega, roditelji i sestre ove hrabre žene su se naprosto zaljubili u Elija i Abela.

Eli i Abel sa bakom i djedom

“Moji sinovi su moja porodica i moja budućnost. Oni su sva dobrota, nada i radost u mom životu. Smiju se i presrećni su kada uđem u sobu, ljube me i grle. Noću se maze i zaspu naslonjeni na moja ramena. No, pored toga, oni vrište, grizu i udaraju glavicama od pod kada su uzrujani. Bacaju hranu koju ne vole. Ponašaju se kao da je smak svijeta kada dođe vrijeme za kupanje. I zbog njih su finansije uvijek zategnute. Nije lako biti samohrani roditelj”, iskreno objašnjava Sarah, a  onda sa osmijehom zaključuje:

“No, moja dva mala dječaka su me naučila da je ljubav nešto na čemu radite svakog dana. Svako jutro se budite sa željom da budete bolji roditelj. Oni su moja dva mala čuda koja se skoro nisu ostvarila zbog mog slomljenog srca, preziranja same sebe i manjka samopouzdanja.”

Sarah sa sinovima Elijem i Abelom

Nakon što su Eli i Abel došli na svijet, Sarah su kontaktirali neki njeni bivši momci i čestitali joj. Neki su čak tražili da im pošalje fotografije blizanaca, drugi su je zvali na večeru, a treći su se nudili da pomognu kako god mogu. Prijateljice su joj se smješkale i govorile da možda ipak postoji muškarac koji će biti njena velika ljubav i otac njenim sinovima.

No, Sarah više za to ne mari.

“Ja ništa ne očekujem od ljubavi i uopšte ne vjerujem da negdje na svijetu postoji čovjek koji će biti otac mojoj djeci. Zašto sam izgubila nadu? Iskreno, i prije i poslije trudnoće muškarci su me često znali povrijediti. Nikad mi neće biti jasne čestitke mojih bivših momaka koji su raskidali sa mnom i varali me. Možda su na ovaj način htjeli da umire svoju savjest? Ne znam. I što je najvažnije, ne zanima me”, otkrila je Sarah.

“Moji sinovi su moja dva mala čuda”

Sarah danas ne razmišlja o stvarima koje su je ranije mučile. Ne razmišlja o muškarcima koji su joj slomili srce, klijentima koji nisu bili dobar izbor za njen posao i prijateljstvima koja su izblijedila. Njeni sinovi su je naučili da se fokusira na čuda koja su joj tačno ispred nosa – počevši od njih dvojice. Svojom ljubavlju su učinili da se ona osjeća voljeno. I to joj je više nego dovoljno.

Zatvori reklamu