LjudiRadoznala Lola

Slađana Zrnić: Dobro je što praznu čašu možeš napuniti

tekst: Ana Tomić

Gina iz “Ožalošćene porodice” bila je najbolja na 4. Međunarodnom festivalu “Gola mesečina”, održanom u Skoplju u organizaciji tamošnjeg Tetara “Komedija”. Gina je zapravo Slađana Zrnić, glumica Narodnog pozorišta RS. Ona čiji nas talanet godinama iznova zatekne, pa se pitamo kako je moguće da se tako ugodno osjeća u svakoj joj povjerenoj ulozi. Ona koja nas svojim umijećem na sceni rasplače i od tuge i od smijeha. I koja vraća nadu da se kulturom valja baviti.

“Naše je da damo najbolje od sebe i da se nadamo da će postojati redovi za karte u našem pozorištu. Nama je svaki gledalac dragocjen”, ističe Zrnićeva, govoreći za Lolu o nagradama, iskušenjima i onome čemu je zahvalna u poslu kojim se bavi, o muzici i planovima.

Nova nagrada je stigla u tvoju kolekciju, ovaj put za najbolju žensku ulogu na festivalu komedije “Gola mesečina” u Skoplju. Koje je to po redu priznanje za tvoj rad, ako ih i dalje brojiš, ako ne, zašto si prestala – jer ih je previše ili da time, možda, ne primiriš želju za napredovanjem?

Brojim ja nagrade, ali mi nije primjereno da iznosim cifru. (smijeh) Svaka nagrada nešto sa sobom nosi, neke nagrade te usreće, kao na primjer ova, za neke pomislim da ih nisam zaslužila, a neke ne dobijem, a  želim ih jako. U svakom slučaju, one te tjeraju da ideš naprijed. Ne mislim da je samo nagrada ako ti je žiri dodijeli, najveća nagrada je kada se publici dopada predstava, pa je igraš često i dugo. Nagrada je, takođe, ako dobiješ odličnu  i dobro napisanu ulogu. Šalu na stranu, nagrada je odgovornost, prije svega.

Da li je, zapravo, uopšte moguće da glumac dosegne neki svoj unutrašnji vrhunac, momenat kad sam sebi može da kaže da je odigrao “sve” i da izazova više nema?

Nije ni dobro da glumac ili bilo koji umjetnik kaže sebi da je odigrao sve. Radiš i stvaraš dok si živ, ali nije isključeno da osjeća mir i sreću i ispunjen je. Glumac je najsrećniji dok radi. U početku našeg školovanja na Akademiji su nas učili da se pripremamo na to da u jednom trenutku nećemo imati priliku da stvaramo, pogotovo za glumice. Godine, manji broj uloga u dramskoj književnosti… Ima raznih prepreka koje mi preskačemo da bismo došli do cilja, a cilj je zdrava ličnost ispunjena znanjem i ljubavlju.

Foto: Aleksandar Čavić

Godine glumačkog rada su iza tebe, kao i već pomenuta brojna priznanja za njega. Kada se danas osvrneš, koliko je taj put bio trnovit, a šta ga je činilo manje bolnim?

Trnovit je definitivno, ali kada volite to što radite i kada se tome u potpunosti predate, bez velikih očekivanja, kada vjerujete u svoju misiju, kada želite da podijelite sreću i uspjeh, i ono najbitnije, kada se radujete tuđem uspjehu… sve je onda lakše. Ružni trenuci se brzo zaboravljaju i vi se radujete, kao malo dijete, svakoj sljedećoj ulozi i prvoj čitaćoj probi.

Biti umjetnik znači ne biti radnik formalnosti. Koliko kroz glumu uspijevaš biti svoja, a koliko ti ona, ako je to slučaj, oduzima tebe, jer možda je i pomalo teško svako veče izaći na daske i oživjeti nekog drugoga?

Gluma je zanat, a ponekad se posreći pa te dotakne zrno umjetnosti. Mene je ovaj poziv sam pronašao, ne znam ni kako, ni kada sam poželjela da se bavim ovim. Samo znam da sam od ranog djetinjstva maštala, pjevala i vrlo rano zavoljela pozorište. Nešto me omađijalo. Mislim da u pozorištu nema dosadnog radnog mjesta, ta zanimanja bez kojih predstava ne može su prosto divna i različiti ljudi su u tom pozorišnom pogonu, i ti ljudi čine mene bogatijom. Često mi se desi da se u nekom mračnom ćošku pozornice, dok čekam da izađem na scenu, zahvaljujem bogu, roditeljima, prijateljima, mojoj prirodi… što sam ovakva kakva sam. Sa svim svojim vrlinama i manama. Glumac upija sve oko sebe, čitajući, istražujući, slušajući i time postaje bolji. Jeste, teško je izaći svako veče pred najmanje 300 ljudi, ali zato dođete kući i budete pomalo prazni. Dobra je stvar što praznu čašu možeš napuniti. Znači, glumac uvijek upija nove emocije i postaje zdraviji, bolji, mlađi i pun energije. Naravno, nekada to zna biti jako stresno jer igraš, a kod kuće doživljavaš dramu, i teško je u tim trenucima biti koncentrisan i spreman da se predaš publici, ali zato naš odmor traje nešto duže. (smijeh)

Radiš i sa mlađim generacijama. O čemu se konkretno radi i koliko te taj posao ispunjava?

Upravo sada spremam predstavu u Amaterskoj trupi Milenijum, Srbac, komad Tona Telehena ”Nedostajati”. Sa tom trupom radim već 11 godina i to je nešto bez čega ne mogu. Moj prvi i osnovni cilj je da djeci pružim mogućnost da rade na sebi i da od sebe očekuju više. Takođe radim i u Studiju “Jazavac”.

Shvatamo li mi, kao podneblje, uopšte kolika je snaga i ljepota pozorišta i da li je ovo dobro ili loše vrijeme za njega?

Nismo mi pozorišna sredina, možda je bila prije rata, ali trenutno pozorišnu sredinu opet stvaramo. Kao i sve u ovim našim malim državama, sve ispočetka. Nije to samo slučaj sa nama, tako je u regionu. Za pozorište treba izdvojiti vrijeme, koje čovjek misli da nema. Treba pronaći repertoar, da vidite šta se igra, treba izabrati predstavu, pronaći dan koji vam odgovara, organizovati kome ćete ostaviti djecu, istuširati se, obući nešto prikladno, kupiti kartu par dana ranije, doći 15 minuta ranije, a prije toga naći parking da parkirate auto. Ući u pozorište odgledati predstavu, vratiti se kući, komentarisati šta ste gledali. Hej, pa znate li koliko je to vremena?! Bolje mi je prebaciti na neki kanal i gledati nešto smiješno (smijeh), a isto mislim i za koncerte ili odlazak u muzej. Nema se vremena!

Ali naše je da damo najbolje od sebe i da se nadamo da će postojati redovi za karte u našem pozorištu. Nama je svaki gledalac dragocjen.

Da li je muzika i dalje jedna od tvojih ljubavi i koliko je trenutno prisutna u tvom životu?

Prisutna je otkad znam za sebe i biće stalno uz mene, jer je muzika usko povezana sa glumom i pozorištem. Imam tu sreću da sarađujem već petu godinu sa “Combine Quartet”, jazz bendom, kada mi to moje glumačke obaveze dozvoljavaju. I znate onu, ko pjeva zlo ne misli. I dalje mislim da se pjevanjem dolazi do kosmičkih prostora. Pjevanje je ljekovito. Slušanje kvalitetne muzike je zdravo, razvija moždane vijuge, naročito klasična muzika i jazz.

Čemu se nadaš u budućnosti, koji su ti profesionalni snovi i ambicije?

Profesionalni snovi i ambicije su mi da me zdravlje služi, jer ako nema zdravlja nema ni posla. Nadam se da ćemo doživjeti ljepša vremena i da će djeca iza nas imati bolje uslove za razvoj. Čekam sa nestrpljenjem rješenje o godišnjem odmoru pa da palim na more. Ono mi je trenutno neophodno!

Naslovna fotografija: Daša Gajić

Zatvori reklamu