Lole iz komšilukaO ljudima

Remi: Zašto volim svoju kratku kosu?

tekst: Remi

Volim svoju kratku kosu.
Odrezala sam je 2010., kad sam odustala od mučenja sa šamponima za volumen, šišanja posebnim škarama, bacila ampule za čvrstoću, sjaj, duljinu i sto čudesa i napokon, bacila ručnik u ring. Šišanje kose bio je moj čin oslobođenja, najviše od same sebe, kada sam “urbi et orbi” priznala da se više ne želim boriti s percepcijom ženske ljepote brojeći folikule na tjemenu.

Volim svoju kratku kosu.
Zbog nje se, vrlo površno, osjećam slobodna, znajući da sam i po tom pitanju u životu, u manjini. Mi smo žene poput Samsona – u svojoj dugoj kosi skrivamo utjehu i snagu, ona je često plašt koji nas štiti od znatiželjnih pogleda ili adut koji zabacujemo svijetu u lice, podcrtavajući njime svoj seksepil, poželjnost i erotičnost. Kako nam društvo nameće mnoge jarme, tako nam je nametnulo i taj da je lijepa žena jedino ona duge kose.

Volim svoju kratku kosu jer me izdvaja.
Ima dana kada poželim glavu obrijati na “nulericu”, kako bih posve otklonila sumnju da se povijam društveno prihvatljivim standardima. Ta bi moja gola glava bila ultimativna besmislena demonstracija i izgovoren manifest čak i prije nego što bih otvorila usta.

Zbog nje se, vrlo površno, osjećam slobodna, znajući da sam i po tom pitanju u životu, u manjini.

Foto: Maja Lesar

No pričekajte, nije bajno. Kratka kosa sa sobom donosi i predrasude, etikete – kako bi Sassja rekla. Zaključivali su da sam gay, da sam muškarača, da sam divljakuša, prgavica, sve samo jer mi nedostaje tih nekoliko centimetara duljine. I tada mi kroz kratkokosu glavu prolijeću misli kako deficit centimetara obično bude muški problem. Pa suosjećam…

I čudno je što ljudi donose zaključke na prvu, što se toliko odajemo prvim (vizualnim) dojmovima. I što da vam onda govorim? Da sam mazna, da sam nježna, romantična i plaha, kad ste već sve sudove donijeli vidjevši me pred sobom s tom kratkom kosom, i u sebi donijeli svoj sud. I neka ste, ostavit ću vas da se borite sa svojim prvoloptaškim zaključcima jer ponekad, to je sve što vam preostaje i najdalje što ćete dobaciti.

Predrasude su moje bojno polje.
Od prvog dana, kada sam uzela mikrofon u ruku i odlučila repati, ljudi su me čudno gledali jer im nije bilo jasno odakle mi “pravo” da se bavim žanrom koji je – do tada – bio isključivo muška igra. Moja tadašnja kratka kosa samo je potpirila njihove sumnje da se ovdje događa nešto nesvakidašnje i začudno. Pa onda kada sam napisala “Romantiku” i postavila ženu u ulogu “lovca” umjesto dotadašnjeg “plijena”, prebacila moć u meke ženske ruke i iz pasiva u aktiv, predbacivali su mi da sam zašla na polje na kojem za moja ženska stopala nema mjesta. Zamisli, žena odlučuje koga će poševiti, odvodi ga kući i nakon lošeg performansa, odlučuje poslati njegovoj kući! Pa gdje mi je pamet bila?

Predrasude su moje bojno polje.

A tu je i moja moda. Moje široke hlače i široke košulje dizale su obrve, jer, naposljetku, kakva je to žena koja ne nosi štikle? I vrijeđalo me to sve, u sebi sam proklinjala površnost drugih ljudi, ali istovremeno, upravo mi je to davalo vjetar u leđa da guram ustaljene okvire i gledam koliko daleko mogu, dok okvir ne popusti i pukne. I nešto je, doista, puklo. Meni je pukao k****, puno glasnije i jače nego prije.

Neka osuđuju. Neka njaču, viču i upiru prstom. Moje male grudi, kvrgava koljena, koštunjava guzica, nesavršen nos, bore na čelu, kratki nokti i već spomenuta kratka kosa zahvaljuju na svakom “ne možeš”, “nećeš”, “kako se usuđuješ”, “odakle ti pravo” jer mi daju do znanja da sam na dobrom putu. To nije najutabaniji put, ali je moj, kompliciran, pun prepreka ali i prečica i takav – meni najdraži. Odabrala sam ga sama, kao i svaki drugi djelić svog identiteta. Stvoren je alkemičarski iz prašine, iz lude, čudne glave, koja ako ništa drugo – njeguje samostalnu misao. I ne boji je se izreći.

Foto: Maja Bota

I nešto je, doista, puklo. Meni je pukao k****, puno glasnije i jače nego prije.

Ne traži “utjehu kose”. Niti je traži u ekstenzijama trepavica, silikonima, akrilnim noktima ili botoksu. Ipak, ako želiš, sve to učini. Sve to upumpaj u sebe i budi sretna. Jer si tako sama odlučila. Ja te neću osuđivati jer znam kako je biti s druge strane ograde, na vjetrometini osude i prvog površnog dojma. Što god odlučila, budi netko. Budi ona sa stavom. Neka ti on bude štit, plašt ili opravdanje da rušiš predrasude. I tvoje bitke ne moraju biti moje. Ne moraju čak biti grandiozne i fatalne – neka i jedan sitan koračić, kao što je posjet frizeru ili kupnja minice, bude tvoj mali prosvjed protiv učmalosti. Tvoj osobni manifest svijetu. Ne moraš me niti voljeti, niti se sa mnom slagati. Samo budi “ti”. Bez toga, postaješ mali službenik predrasude, uvriježenosti i društveno nametnutih standarda.

A ljepota? Ljepota uvijek živi izvan nametnutih okvira. No to (valjda) ionako već znaš.

Naslovna fotografija: Maja Lesar

Zatvori reklamu