Lole iz komšilukaO ljudima

I kćeri su tu da se vole, ne samo sinovi

tekst: Ana Kolar

U svojoj prvoj trudnoći moja majka nije htjela znati hoće li roditi sina ili kćer. Htjela je iznenađenje. Otac tu nije mogao gotovo ništa, ali glasno je navijao za sina obzirom da je već imao sedamnaestogodišnju kći iz prijašnjeg braka.

Kad je konačno stigao taj dan, došla sam k'o naručena. Sve školski. Termin pogođen gotovo pa u sat, imala sam kila i centimetara kao iz udžbenika. Ali, nije bio sin. Nije Vinko, Goran, Ivan niti neko drugo ime nego Ana. Žensko. KĆI. Opet kći.

Mojoj mami sve na svijetu, a njemu repriza. I to ona repriza koju nije htio.

Napio se taj dan, s mojim djedom, kao da proslavi rođenje djeteta. Djed je slavio prvu unuku, a otac je utapao tugu u alkoholu. “Nije sin. Kad će sin? Sin je sve.”– kao da mu je bilo u pijanoj glavi.

Iako je godinu kasnije i zatim opet dvije godine iza toga dobio toliko željenog sina, ideja sina koju je gajio cijeli svoj život nije se obistinila. Obojica sinova, moja braća, nisu se pretjerano bavila sportom jer ih to jednostavno nije zanimalo. Ali mene je. Tako sam ja, kao reprizna kći, išla na Dinamove i Zagrebove utakmice, uplaćivala tikete u kladionicama u dobi od niti 13 godina, znala sve klubove švedske nogometne lige, znala gdje se sve na svijetu igra profesionalni hokej… A kći sam. Nisam sin kojeg je htio, a ponašam se baš onako kako je zamišljao da će barem jedan od njegovih sinova biti.

Ne samo zato što je sport u životu mog oca bio nešto poput religije nego i zato što me od malih nogu proglašavao debelom, bavim se ovim ili onim sportom otkako pamtim za sebe. Iako je on oduvijek bio pretio, ja sam za njega uvijek bila predebela. Imala ja 48 kila na visinu koju imam sada, ili 66 koliko sam imala najviše, debela sam. I kći sam, niti to ne valja.

Za mog oca, spominjala sam to već ranije, sve su žene kurve. Ma kako one izgledale i ma što one radile, kurve su. Čak i ako ti je neka od njih kći, kurva je. I vjerojatno debela. Nema veze što on u trenutku dok ti to izgovara ima oko 120 kila.

Ali išla sam na te utakmice, debela i žensko, i nije pomoglo. Moj otac me nikad nije prihvatio takvu kakva jesam. Moja oba X kromosoma. Moju sklonost vježbanju. Moju kreativnost i želju za izražavanjem pisanjem, crtanjem ili plesanjem. Kvragu, da sam se i nogometom bavila ne bih dostigla to što je u njegovoj glavi jer ipak imam crticu previše, odnosno X na mjestu Y.

Sreća u nesreći je da me moj otac nikad nije zazvao sa “Sine,…” jer mislim da se od toga ne bih nikad oporavila. Ne sjećam se kad sam prvi puta to čula, da se netko, bilo otac ili majka obraćaju svojoj kćeri sa “sine” ali znam da me smeta svaki put. Da, OK, možda je to samo obična imenica, riječ, ne znači ništa, ali… U (našem) jeziku postoje jasno odvojene riječi za muško i za žensko, KĆI i SIN. Te riječi postoje s razlogom i koriste se u svrhu razlikovanja jednog od drugog. Ako već ne želimo raditi razliku onda postoje neutralne riječi poput “dijete”, “beba”, “čedo” i sl. “Sin” je za muško dijete i točka.

Svaki put kad čujem da netko oslovljava Tanju, Vesnu ili Leu sa “Sine…” ja popizdim. Jer mi je to čudno i ne odgovara mi. Jer mi je ružno. Jer me vrati na stadion gdje sam trgala glasnice kad bi netko promašio sigurni gol ne bih li u glavi svog oca izbrisala XX kromosome koji kao da su mi istetovirani na čelu i ne bih li zaboravila da su sve žene kurve.

Kći sam, pobogu, nisam muško i neću to nikada biti. Volim nogomet, ali volim i druge stvari. I imam celulit i strije. Ali imaju ga i sinovi ako su tome skloni. Nemam onu stvar među nogama i krvarim barem jednom mjesečno. Nemam problem ni sa čime od navedenog, volim što je sve tako kako jest, volim kupovati uloške i tampone jednako kako bih voljela kupovati i brijaće aparate i aftershave.

Kao što ne biramo hoćemo li se roditi kao kći ili sin, tako ne biramo niti tko će nas i kako prihvatiti ili voljeti ali s vremenom, bez obzira na rodbinsku vezu moramo razviti, uz muda i/ili jajnike, i kičmu i izboriti se za sebe.

Prihvaćanjem sebe takvog kakva ili kakav jesi prihvatit će nas i drugi, a ako neće, njihov problem i široko im polje ma tko oni bili.

Netko će reći da ne poštujem vlastitog oca prekidanjem ikakvih odnosa s njim na temelju razmirica i nemogućnosti razumijevanja s obje strane, ali nije tome tako. Malo je reći da se ne trudimo, najčešće uzalud, da nas netko prihvati ali nakon nekog vremena bolje je odustati nego se nastaviti uništavati i mijenjati kako bismo se drugima svidjeli.

Bio ti sin ili kći, budi svoj, a ne tuđi.

Do idućeg puta, zagrljaj!

A.

Zatvori reklamu