FeminizamHrabra Lola

Čija je menstruacija? Između tabua i otpora

tekst: Redakcija

Iako menstruacija jest, bit će ili je bila dio života više od polovice populacije, još uvijek krvarimo u tišini i diskreciji, pokušavajući prikriti krvave mrlje na odjeći/plahtama i bolove. Jezik i crne rupe u njemu savršeno odražavaju kolektivni strah od krvi iz vagine pa, umjesto o tome da menstruiramo, govorimo o “onim danima u mjesecu”, “tetkama iz Rusije”, “vješticama” i šifriramo krv u područje metafore. I premda nam se čini da pripada prostoru osobnog i intimnog, menstruacija je – baš kao i mnoge druge “osobne” stvari – prvoklasno političko pitanje. Pokazat ću da je način na koji razmišljamo o njoj rezultat zajedničkog djelovanja patrijarhata, koji menstruaciju konstruira kao društveni tabu, i kapitalizma, koji pronalazi načine da na tom tabuu profitira. Ta je suradnja najočitija analiziramo li industriju jednokratnih menstrualnih proizvoda iz ekonomske, ekološke i zdravstvene perspektive, feminističkim očima.

Jednokratni menstrualni proizvodi na tržištu postoje relativno kratko: ulošci od 1920-ih, a tamponi od 1930-ih godina. Lara Freidenfelds u knjizi The Modern Period: Menstruation in 20th Century America tvrdi da su razlozi tome kulturološke i financijske prirode: prije toga o menstruaciji se jednostavno nije govorilo pa je bilo neisplativo komercijalno proizvoditi i prodavati proizvode za njezinu kontrolu. Osim toga, većini žena koncept jednokratnog proizvoda bio je ekonomski nelogičan: kućni budžet nije dopuštao ciklično kupovanje i bacanje menstrualnih proizvoda pa su žene uloške izrađivale same. Ta kućna rješenja (lišće, spužve, krpe vezane remenom) nisu bila najsretnija ni najudobnija jer su ograničavala kretanje, bavljenje sportom i druge aktivnosti. Masovnim ulaskom žena na tržište rada pojavila se potreba za praktičnijom, dugotrajnijom i pouzdanijom menstrualnom zaštitom. Procvat konzumerizma i masovne proizvodnje učinio je jednokratne proizvode dostupnijima i jeftinijima, posebno jer su štedjeli vrijeme i povećavali efikasnost na radnom mjestu, što je odgovaralo novom kapitalističkom društvu. Napokon, žene su dobile financijsku moć odlučivanja o proizvodima koje žele koristiti za kontrolu menstruacije. Ta su tri faktora otvorila prostor za ulazak novih, jednokratnih proizvoda na tržište.

Inicijalni problem kapitalističkog marketinga bio je kako reklamirati proizvod kojem je uloga upijati menstrualnu krv. Kako zarađivati na proizvodu koji eksplicira društveni tabu? Žene su prve jednokratne uloške kupovale ubacujući novac u za to predviđenu kutijicu, što je značilo da se ne trebaju osramotiti tražeći ih na blagajni i tako nužno otkriti svoj menstrualni status. Kotex je u SAD-u sve do 60-ih prodavao svoje uloške zapakirane u smeđu papirnatu vrećicu kako se ne bi vidjelo što je unutra: pakiranje su morali mijenjati svakih nekoliko mjeseci jer je veoma brzo postalo sinonimom za menstrualne uloške. Ta je koreografija bila skupa i neisplativa i industrija jednokratnih uložaka i tampona morala je smekšati tabu oko menstruacije kako bi mogla uspješno poslovati. Elizabeth Arveda Kissling u knjizi Capitalizing on the Curse: The Business of Menstruation kaže da je menstruaciju trebalo predstaviti kao higijenski problem kako bi se na tržištu otvorila mogućnost prodaje rješenja. Ulošci i tamponi postali su sredstva koja su tijelo održavala higijenski prihvatljivim, čistim, ženstvenim, čak i u vrijeme menstruacije koja je tu ženstvenost prijetila ugroziti. Marketing jednokratnih menstrualnih proizvoda tako se usmjerio na prodavanje ideje tampona i uložaka kao proizvoda koji jamče slobodu, diskreciju i svježinu. Na taj je način kapitalizam dao high five patrijarhatu: dokinuo je sram kupovine jednokratnih proizvoda ne dokinuvši pritom ženski sram od vlastitog tijela.

Naravno, kao što podsjeća Kissling, na kapitalističkom tržištu potrebno je neprestano stvarati potrebu za novim proizvodima. Zato nam se danas nude ulošci s mirisom, tamponi s aplikatorom, zakrivljeni ulošci, tamponi s posebnim vlaknima, posebni ulošci za tinejdžerice, sportski ulošci… Dnevni ulošci posebno su zanimljiv slučaj: imperativ da moramo biti čiste, suhe i mirisne jer nas vlastita vagina u tome tvrdoglavo sabotira uspješno nam je, uz ostale seksističke delicije sa švedskog stola patrijarhata, servirala industrija jednokratnih menstrualnih proizvoda kako bi nam mogla prodati personalizirane uloške za svaki dan u godini. Proizvođači uložaka i tampona znaju i da djevojke i žene najčešće ostaju vjerne brendu menstrualnih proizvoda koji počnu koristiti u adolescenciji pa nije rijetkost da proizvođači opskrbljuju škole besplatnim promotivnim materijalima i testerima, što one objeručke prihvaćaju kao jeftino rješenje edukacije o menstruaciji u nedostatku kvalitetnog državnog programa, a obožavateljice OK!-a i Teena sjetit će se besplatnih primjeraka uložaka Always, diskretno pozicioniranih uz rubriku horor priča o sramoćenju pred simpatijom jer te vidio da menstruiraš.

Kad se sve zbroji i oduzme, industrija jednokratnih menstrualnih proizvoda financijski je veoma uspješna: godišnje zarade u SAD-u penju se i do 3.1 milijarde dolara. Nije teško vidjeti zašto su i danas toliko prihvaćeni: još uvijek živimo u društvu u kojem je žensko tijelo konstantni problem koji se mora regulirati. Ženama prijeti otkaz ako zatrudne, pravo na siguran i besplatan pobačaj sve je ugroženije, prekarni način rada i siromaštvo disproporcionalno padaju na pleća žena, a šale o ludoj ženi u PMS-u kojoj ne treba povjeriti važne zadatke još je uvijek dio dnevne politike. Zato ne čudi da je marketing tampona i uložaka kao čuvara ženine krvave tajne tako uspješan: kapitalistički sustav, usmjeren na profit i produktivnost, ponekad ne ostavlja prostora ni za promjenu tampona, a kamoli za otvoren razgovor o menstruaciji.

Menstruacija je mjesto direktnog susreta biologije, s kojom se rađamo, i kulture, u koju se rađamo, pa interes feministkinja za nju ne iznenađuje. Menstruacija se u našoj kulturi još uvijek povezuje s postajanjem ženom, plodnošću i seksualnošću, premda biološki nije toliko jednoznačna. Znamo da je nemaju sve žene: neke su rođene ili ostale bez jajnika ili maternice, neke su interspolne ili trans (a neki trans muškarci ili rodno neutralne osobe imaju menstruaciju), neke su izgubile menstruaciju zbog bolesti, menopauze ili aktivnog bavljenja sportom. Također, menstruacija nije nužno znak plodnosti jer i neplodne žene mogu imati uredne menstruacije. Konačno, menstruacija nije automatski povezana sa seksualnošću jer njezina pojava ne znači da je osoba psihički zrela za spolni odnos, kao ni da će taj odnos biti heteroseksualan i potencijalno rezultirati trudnoćom.

Chris Bobel locira tri područja borbe unutar feminističkog menstrualnog aktivizma u središtu koje je kritika industrije konvencionalnih tampona i uložaka: razbijanje društvenih tabua o menstruaciji, borba za sigurnije i zdravije menstrualne proizvode i promišljanje ekološkijih alternativa.1 Američke menstrualne aktivistkinje počinju djelovati od 1970-ih i 1980-ih godina, a njihove akcije obuhvaćaju tematiziranje menstruacije u umjetnosti (fotolitografija Red Flag i instalacija Menstruation Bathroom Judy Chicago; filmovi Menses Barbare Hammer i Period Piece Emily Culpepper), feminističku edukaciju o menstruaciji (u tekstovima Our Bodies, Ourselves i osnivanjem Društva za istraživanje menstrualnog ciklusa), borbu za sigurne proizvode nakon pojave sindroma toksičnog šoka (menstrualne aktivistkinje zaslužne su za standardiziranje oznaka za jačinu upijanja na tamponima) i izrađivanje alternativnih menstrualnih proizvoda.

Nove generacije feministkinja nastavljaju se baviti menstruacijom: kritiziraju društvene mreže zbog cenzure fotografija menstrualne krvi; skreću pozornost na činjenicu da si neke djevojke i žene ne mogu priuštiti menstrualne proizvode, bore se protiv pune stope poreza na uloške i tampone koja posebno pogađa žene slabog ekonomskog statusa i beskućnice i podsjećaju da neke djevojke nemaju pristup menstrualnim proizvodima te zato svaki mjesec izbjegavaju odlazak u školu i zaostaju za dječacima. Osim toga, naglašavaju da ne menstruiraju samo žene i u razgovor o menstruaciji uključuju trans muškarce i rodno neutralne osobe.

Društveni tabui oko menstruacije ne ostavljaju previše prostora za diskusiju o zdravstvenim, ekološkim i ekonomskim posljedicama jednokratnih menstrualnih proizvoda. Dok god se zgražamo zbog maratonke koja je na cilj stigla s krvavim mrljama na dresu, nećemo moći razgovarati o činjenici da se svaki tampon na odlagalištu otpada razgrađuje stoljećima, a iskoristimo ih preko 11 000 u životu. Otežan je razgovor i o sastojcima i sigurnosti ovih proizvoda. Konvencionalni tamponi i ulošci izrađuju se od mješavine pamuka tretiranog pesticidima i rejona koji se izbjeljuje klorovim dioksidom, pri čemu nastaju male količine kancerogenog toksina dioksina. Premda su količine dioksina u tamponima i ulošcima vjerojatno zanemarive i bezopasne, postoji vrlo malo informacija i istraživanja o sastojcima uložaka i tampona. Osim toga, vagina je veoma upijajuća, zbog čega je prisutnost pesticida čak i u tragovima mnogo opasnija nego kad jedemo njima tretirano voće i povrće. Stvar dodatno komplicira činjenica da proizvođači tampona i uložaka po zakonu ne moraju objaviti sastojke koje koriste. Manjak interesa za istraživanje sigurnosti tampona i uložaka ne iznenađuje: fizičko, psihičko i seksualno zdravlje žena nije visoko na ljestvici društvenih prioriteta. Brojne nuspojave kontracepcijskih uređaja, tampon Rely koji je kasnih 1970-ih izazvao epidemiju sindroma toksičnog šoka i ubio 38 žena, ograničen pristup sigurnom i besplatnom pobačaju i sigurnosni standardi neprilagođeni ženama samo su neki od primjera.

Također, jednokratni menstrualni proizvodi generiraju sigurnu zaradu: u prosječnih 38 godina menstrualnog staža na njih potrošimo između 10 000 i 20 000 kuna. Računica je jednostavna: kupovanje pa bacanje proizvoda na mjesečnoj bazi dobro je za biznis pa okoliš i zdravlje padaju u drugi plan.

Menstrualne aktivistkinje stoga odbijaju sudjelovati u financiranju i podržavanju industrije konvencionalnih uložaka i tampona koja zarađuje na menstruaciji reklamirajući je kao tajnu i sramotu. Osnivaju vlastite biznise, nudeći proizvode koji se mogu koristiti godinama: platnene uloške i menstrualne čašice.2 Naravno, proizvođačice alternativnih menstrualnih proizvoda istovremeno se moraju boriti s manjkom financijskih resursa i društvenim tabuima oko menstruacije. Zadnje se jasno vidi na primjeru menstrualne čašice: premda postoji od 1930-ih, baš kao i tampon, postala je popularnija tek unazad nekoliko desetljeća. Za razliku od tampona s končićima i aplikatorima, menstrualna čašica zahtijeva bliži kontakt s vlastitim tijelom. To je jedan od najčešćih razloga zašto je nekima odbojna: gadi nam se gurati prste u svoje vagine i gledati, izlijevati i ispirati vlastitu krv. Kako i ne bi, kad ni vaginu ni krv inače ne gledamo: bacamo tampone i uloške natopljene krvlju što brže i što dalje, cenzuriramo slike menstrualne krvi na društvenim mrežama, bojimo se izgleda, oblika i mirisa svojih vagina. Korištenje menstrualne čašice tako postaje aktivistički čin otpora, čin upoznavanja i sprijateljivanja s tijelom koje smo naučile izbjegavati.

Osim ekoloških i zdravstvenih prednosti, u što uključujem i zbližavanje s vlastitim menstruirajućim tijelom, alternativni menstrualni proizvodi imaju snažan antikonzumeristički potencijal jer dovode u pitanje sada već normaliziran proces neprestane kupnje i bacanja proizvoda. Njihove proizvođačice stvaraju i kontratržište kvalitetnih, dugotrajnih proizvoda koji mijenjaju diskurs o menstruaciji kao tabuu: na njihovim se stranicama mogu pronaći tekstovi o feminizmu i menstruaciji, pristanku, prikupljanju adekvatnih proizvoda za beskućnice i izbjeglice i uključivanju trans* osoba u razgovor o menstruaciji, što je veliki odmak od “informativnih” tekstova kakve pronalazimo na stranicama proizvođača jednokratnih tampona i uložaka koji služe samo reklamiranju njihovih novih proizvoda.

Ipak, kako joj popularnost raste, industrija alternativnih proizvoda počinje prihvaćati kapitalistička pravila igre. Osim što postoji sve više proizvoda za čišćenje i pohranjivanje menstrualnih čašica (nijedan nije neophodan), danas na tržištu postoji nekoliko desetaka vrsta različitih čašica i često se dogodi da čašica kupljena naslijepo ne odgovara. Opet, rješenje ovog problema možda leži u online zajednicama o alternativnim proizvodima u kojima si (uglavnom) žene međusobno pomažu odabrati najbolju čašicu za sebe. Entuzijastkinje skupljaju informacije o parametrima koji utječu na vrstu čašice koja će pojedinoj osobi najbolje odgovarati.3 Te su grupe na Facebooku često prostori solidarizacije, edukacije o vlastitom tijelu i razbijanja menstrualnih tabua koji još uvijek čuče u većini nas: u njima se može naučiti kako izmjeriti cerviks, zatražiti pomoć kod problema s korištenjem čašice ili jednostavno pitati o kontracepciji ili PMS-u. Iako su to uglavnom isključivo ženske grupe, sve je veća svijest o trans* i rodno neutralnim osobama koje menstruiraju i kojima čašica pruža mogućnost adekvatne menstrualne njege.

Naravno, kod menstrualnih čašica i platnenih uložaka pitanje je tko si ih može priuštiti i tko ih ima privilegij koristiti. Iako su na duge pruge mnogo jeftiniji, imaju višu početnu cijenu (između 150 i 300 kuna) koju velik dio ljudi jednostavno ne može odjednom platiti. Također, beskućnice i izbjeglice u tranzitnim kampovima često nemaju higijenske uvjete za menstrualnu čašicu ili mogućnost pranja uložaka. Osim toga, alternativni menstrualni proizvodi zahtijevaju period privikavanja, a osobama koje žive u ekstremnim uvjetima lakše se držati poznatih, isprobanih proizvoda. Zato ne tvrdim da svatko može, ili treba, koristiti alternativne menstrualne proizvode. Kritizirati žene koje koriste uloške i tampone zbog njihova negativnog utjecaja na okoliš samo je preusmjeravanje fokusa s industrije jednokratnih proizvoda na pojedince/-ke, što depolitizira borbu za dostupnije, ekološkije i zdravije alternative.

Feministički promišljati menstruaciju znači kritizirati industriju koja zarađuje na tabuiziranju menstruacije, posramljivanju ženskih tijela i prodaji skupih proizvoda koji su zdravstveno i ekološki upitni. Feministički menstruirati znači analizirati menstruaciju kao političko, ekološko i ekonomsko, odnosno klasno pitanje. Feministička menstruacija nije samo cis-ženska stvar: u nju uključujemo partnere, prijatelje, očeve, ali i trans* žene i muškarce, bez obzira na njihov menstrualni status.

Kad se feministički bavimo menstruacijom, istražujemo i govorimo o alternativama, ali ne zaboravljamo donirati jednokratne uloške i tampone. Menstruacija je naša realnost: potiskujući je u jeziku i djelu, zatiremo činjenicu da nam neprijatelj nije ona, nego patrijarhalna i kapitalistička kultura koja nam nalaže da je skrivamo i o njoj šutimo.

Muf.com.hr – Marta Šušak

Zatvori reklamu