Praktična LolaŽivot

Ljubav iznad i protiv svega: Ona je pobijedila karcinom, a on je u kolicima

tekst: Ana Tomić

Dajana Tadić je rođena 1986. godine, ali voli reći da ove godine slavi peti rođendan – tačno toliko godina je prošlo od transplanatacije matičnih ćelija koštane srži i njene pobjede nad malignim tumorom limfnog sistema. Ekonomistica, zaposlena, ali sa snovima da jednog dana objavi knjigu i ima malu stolarsku radionicu unikata.

Pero Kuzmanović je rođen tri mjeseca poslije nje. Gledajući dan kada se rodio ponovo, ipak je malo stariji. Godine 2006. je imao nesreću u šumi, pao je sa traktora, koji je pao preko njega. Od tog trenutka je u kolicima. Bez mogućnosti da se to stanje promijeni.

“Nas dvoje imamo dijagnoze. Često kažemo da je krpa našla zakrpu, šifra šifru. Ali bolest ili invaliditet nije ono što smo mi. Ni jedno ni drugo ne može definisati čovjeka osim ako se čovjek sam ne definiše kao neko ko nešto ne može. Možda zvuči kao nerealna stvar, ali zaista, granica nam je samo tamo gdje je mi sami postavimo”, govore oni.

Upoznali su se neobičnom igrom sudbine. Dajana je kao autorka bloga na kojem piše o ljudima koji imaju teške bolesti, urođene mane ili invaliditet, radila priču o košarkaškom klubu u kojem je Pero tada igrao. Počelo je pri prvom stisku ruke. Oboje su znali. Sve što je poslije bilo dešavalo se samo, prirodno, kao tok rijeke prema ušću.

“Naše ušće je naš zajednički život”, kaže Dajana.

Ona je 2011. godine na svoj, kako je tada mislila, savršen život dodala jednu odrednicu koja će izmijeniti sve. Liječila se devet mjeseci. I izliječila. Od bolesti, ali ne i od njenih posljedica, koje osjeća i danas, bilo da se to osnosi na fizičke ili one malo teže, emocionalne.

“Skoro svaki dan ustajem i liježem sa glavoboljom, bole me kosti, zglobovi, smeta mi kiša, sunce, snijeg, magla, led, vrućina i hladnoća. Ponekad mi smeta i najljepše majsko vrijeme. Nije do vremena, do mene je. Ali naučila sam živjeti s tim, kao što su naučili i ljudi oko mene”, pojašnjava Dajana.

Pero je, opet, neko kome život nije davao previše izbora ni prije ni poslije nesreće. Odrastao je radeći, radeći je i izmjenio svoju sudbinu. Ili ju je ispratio… Za sebe kaže da nije nezadovoljan, čak naprotiv, sa onim što mu je život dao napravio je i više nego mnogi koji hodaju i zdravi su. Veseo je, druželjubiv, voli pecanje i šah. Igra košarku u kolicima. Do prije nekoliko mjeseci je radio kao grafičar, sada uživa u svom penzionerskom životu.

“Kada mene ili njega neko pita gdje nalazimo snagu, odgovori nam se negdje poklapaju. Snaga je nešto što je u nama uvijek, samo je pitanje trenutka i okidača da se ona probudi, odnosno da je mi prepoznamo. Mi život živimo sa onim što imamo. Ponekad igramo na sigurno, ponekad na blef. A odakle nam volja… to već ni ja sama ne znam, valjda je najviše do inata, do spoznaje da smo mi gospodari svog života i da jedna dijaganoza sačinjena od tri broja i jednog slova ne smije biti jača od čovjeka koji je riznica osjećanja i uspomena”, kaže Dajana.

Priča da često kaže da on diše za nju, a ona hoda za njega. Svi njeni napadi panike, strahovi, sve njegove prostorne barijere na kraju budu nevažne pored svega drugog što je važno. I opet dolazimo do toga da su u nekim stvarima sasvim običan par – jedino što se računa je podrška i povjerenje, kao i kod svih.

“Naša ljubav je potpuno obična, ona kakva bi trebalo da bude i svaka druga, da je ne okrznu različiti uticaji modernog doba. Neobični smo samo na prvi pogled, možda je bolje reći neuobičajeni. Ali sve drugo kod nas je potpuno obično. Držimo se za ruku, šetamo, pričamo, svađamo se i mirimo, prolazimo kroz život kao i svaki drugi par, samo što jedno od nas sjedi. Koliko smo upućeni, to nije nezakonito”, govore kroz smijeh.

Da postoje prepreke, postoje. Prepreke su im na svakom koraku: neravna ulica, visoki stepenici, trotoari bez rampe. Sam odlazak na kafu ponekad zna biti zamoran, jer tamo gdje ima rampa, nema mjesta. Tamo gdje ima mjesta, nema rampe. I tako u krug. Putovanja, bioskop, pozorište, crkva, sve je prepreka. Ali ne zbog invaliditeta, nego zbog neprilagođenosti. I predrasuda.

“I onda shvatimo da će sve to uvijek biti tu, ali da naše godine neće. Kupimo čokoladu i sjednemo u park. Oblaci su ljepši od plafona u kafiću”, dodaju.

Ovo dvoje mladih ljudi nikada ne sjede skrštenih ruku. U njihovim glavama i srcima je gomila planova, koji se neće sami ostvariti. Sažaljenje, a pogotovo samosažaljenje za njih nikako nije opcija.

“Pogotovo nama koji smo od života vidjeli i ono najgore. Imamo svoje snove i grabimo ka njima, koracima, točkovima i kako god znamo. Pišem blog o ljudima sličnim nama, pisala sam o nama u Ljudima s olovkama i iako je priča bila anonimna pojedini i su nas u njoj prepoznali. Kažu da drugačiji ne bismo ni valjali”, kaže Dajana.

A svakodnevica… njihova je kao i svaka druga, samo sa puno više razmišljanja kojim putem poći i na koji trotoar se popeti, kojom rampom i kojim liftom stići negdje. Ali oni nastoje što više pobjeći od nje. I stvoriti neki svijet samo za sebe. Ne uklapaju se, kažu, jer očigledno nisu stvoreni za to. Samo plove rijekom života koja im je dodijeljena, nemirna, hladna, virovita i nepredvidiva.

“Ali upravo takvim rijekama se dive”, poručuju za kraj.

Zatvori reklamu