Lole iz komšilukaO životu

Nejra Latić Hulusić: Budi promjena

tekst: Nejra Latić Hulusić

Dođe period u životu kad više ne znaš da li na porodičnim okupljanjima sjediš za stolom sa mlađim rođacima ili sa njihovim roditeljima. Valjda su to te nesretne tridesete i dok vrtim fidget spinner sa osmogodišnjom kćerkom razmišljam jesam li samo ja zaglavila u Nedođiji ili to tako svima bude da ne znaju jesu li odrasli ili nisu. Mi smo jedna posebno pogubljena generacija, naša prva sjećanja su ili na rat ili na, ako smo dovoljno bili sretni, kakvo izbjeglištvo. Nekako su nam tinejdžerske godine prošle nezabilježene, nije bilo telefona sa kamerama, a izrađivanje filmova sa analognih aparata je bilo preskupo da bi se svaki dan čovjek slikao. Roditelji su nam se bavili ponovnim izgrađivanjem sopstvenih života i identiteta, sretni što smo im živi i što više ne puca. Odgojili smo im se slučajno, neko ispao bolje, neko lošije, ali za moju generaciju se dugo pikalo – samo neka smo živi i zdravi, pa će biti i neke državne firme poslije fakulteta.

Kako smo svojim očima gledali šta su generacije naših roditelje bile spremne raditi, većina nas se okrenula umjesto oslonac tražiti u mudrostima starijih, sa zebnjom gledati u mlađe od nas i čekati da oni pomjere stvari umjesto nas. Moja generacija, na kafe pauzama sa posla iz kakve-takve državne firme, opsjednuta je osim kućenjem, tračanjem i analiziranjem života deset godina mlađe generacije od nas. Smeta nam što slikaju u prosjeku pedeset selfija dnevno, što imaju filtere koje mi nismo imali pa svi izgledaju kao modeli. Smeta nam što imaju besplatne aplikacije za dopisivanje pa po cijeli dan komuniciraju, a kad smo mi izlazili SMS je koštao u jednom trenutku pola marke, pa smo morali dobro odvagati kome i kako ga poslati i kako da stane u što manje slova. Hvalimo se kako nam nije trebalo pet mjeseci dopisivanja po Facebooku, pa još tri ozbiljne veze na Viberu, kako bi nas frajer pozvao na kafu uživo. Zato što se nemamo čime drugo hvaliti. Naša rana mladost se pogubila negdje u navikavanju ušiju sa zvuka granata i sirena na muziku, na gledanje crtanih filmova na satelitskim kanalima sa petnaest godina da nadoknadimo one sate kad nismo imali struje. Jednom sam u šali sračunala da moja cijela generacija tačno kasni pet godina za svojim normalnim godinama.  Tako sam ja Harry Pottera čitala sa dvadeset. To je realnih petnaest, za koje je saga o čarobnjaku napisana. Tačno pet godina dječijih knjiga sam izgubila u ratu.

I dok smo mi čitali Harry Pottera, deset godina starija generacija od nas se ujedinila sa generacijom naših roditelja i skupa su nam skrojili neku nesretnu zemlju po svojim zamislima u kojoj se od nas sada očekuje da se kućimo, gradimo, razvijamo. A, mi tek do tinejdžerskih ljubavnih romana došli. Ovi roditelji sa početka teksta što su bili sretni što smo im samo živi, sada bi da smo im živi u otkupljenim stanovima i da im na ručak navraćamo autima kupljenim bez kredita. A, mi, znajući kroz što su sve prolazili nekako još uvijek patimo od toga šta su za nas namislili i pocrkasmo trudeći se da umjesto njih živimo njihove idealne tridesete koje su opet njima uzete. I tako vrteći fidget spinnere i igrajući se Candy Crush sage na telefonima, pokušavamo smisliti gdje raditi, a da možemo dići kredit pa sa trideset kupovati stanove i auta pa onda sa obrazom na ručak kod roditelja. U stan koji su oni ili naslijedili od svojih roditelja ili su taj stan dobili besplatno od države.

Rastrgani između želja svojih roditelja i mogućnosti koje su nam ostavili u ovoj državi da iste ispunimo negdje podsvjesno se ljutimo na ove deset godina mlađe što slikaju po cijeli dan avokada i marakuje i postaju po Instagramu umjesto da nam mijenjaju svijet. Pošto je ljudski mozak takav da lakše vidi tuđe greške nego svoje, onda mi od ljubomore na te mlade ljude bacamo drvlje i kamenje. Vidimo samo da su uvijek online, ne vidimo da zapravo stalno komuniciraju jedni sa drugima. Vidimo samo one koji džeparac troše na koncerte nekih lijevih narodnjaka, a ismijavamo one koji čitaju u tramvaju i gledaju u kinima filmove nezavisne evropske produkcije. Zovemo ih hipsterima i ne vjerujemo da stvarno čitaju nego da se furaju na dvadesetogodišnjake iz Berlina. Smijemo im se što čitaju knjige i priručnike iz moderne psihologije o tome kako raditi na svojoj ličnosti. Ne vidimo zapravo koliko su produhovljeni i koliko u ova crna vremena grčevito rade na sebi. I to i jeste naš problem sa njima. Rade djeca na sebi, ne za nas, ne za roditelje i ne za cijeli svijet. To je generacija koje je shvatila šta piše na motivacionom posteru koji drže u sobi  i koji kaže “Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu” – Gandhi. Ne fali ništa toj djeci nego nas pojede što njih boli briga za vlasništvo nekretnina, što im ne pada na pamet da svoje snove prodaju za kredite. Sebični su. I neka su. Jer ne postoji promjena koja je krenula masovano i odjednom.

Velike stvari su se mijenjale uvijek krenuvši od malog problema i jednog čovjeka.  Generacija u koji mi gledamo kao ozebli u sunce nas neće ostaviti na cjedilu. Jer dok se mi bavimo velikodušnim lajkanjem i dijeljenjem statusa o gladima iz Afrike, izbjeglicama iz Sirije i Donaldu Trumpu dok čekamo vodu da dođe u cijevi, ova sebična generacija je u Jajcu pokrenula inicijativu da se u našoj zemlji ukine praksa dvije škole pod jednim krovom. Krenuli su od svog razreda za koji nisu dali da se razdvaja po nacionalnim podjelama, a onda nisu stali tu. Odlučili su da se bore protiv svih podijeljenih škola u državi. I to su uradili zato što su pametni, zato što su sebični, zato što ih boli briga šta roditelji očekuju i zato što su stalno na “Fejzbucima” i “Instagramima” pa se tako upoznaju, komuniciraju i vole.

Zatvori reklamu