Lole iz komšilukaO životu

Remi: Strah i ljubav često idu ruku pod ruku

Jedina stvar koje se moramo bojati je sami strah. Zar ne? Čitala sam nedavno jednu knjigu, “Big Magic: Creative Living Beyond Fear”, autorice Elizabeth Gilbert, u kojoj na divan način opisuje kako se nositi sa strahom kojeg osjećamo u kreativnom…

Remi

Jedina stvar koje se moramo bojati je sami strah. Zar ne?

Čitala sam nedavno jednu knjigu, “Big Magic: Creative Living Beyond Fear”, autorice Elizabeth Gilbert, u kojoj na divan način opisuje kako se nositi sa strahom kojeg osjećamo u kreativnom procesu. Možda nije popularno priznati, ali strah je sveprisutan element u momentima kada umjetnik promišlja o sebi i svom stvaralaštvu, jer se svaki put kada stvara nešto novo, zapravo upušta u posve nepoznate vode i razgrće nove slojeve svoje intime. Šije novo odijelo. Omata se metrima i metrima tkanine, gleda kako mu “pada” niz tijelo, kroji novi komad odjeće prema svojim mjerama, iskušava kako mu pristaje, gleda se pred ogledalom i pita je li to doista ono što je htio sašiti… To je proces u kojem se sa strahom susreće na gotovo svakom koraku – od odabira tkanine do momenta kada na sebe navuče krajnji “proizvod” i u njemu prošeće ulicom, svijetu na uvid.

Elizabeth Gilbert o strahu govori kao o nužnosti – ne iz perspektivne “nužnog zla” već jednostavnog korektiva kojeg treba prizvati i pokazati mu tko je šef. U personaliziranom odnosu sa strahom, Elizabeth kaže da mu poželimo dobrodošlicu u naš kreativni proces i ostavimo ga da kunja sa strane, bez da mu dajemo priliku da prevlada. Bez straha, tvrdi, na neki bismo način zakinuli sami sebe jer je potreban kako ne bismo otišli predaleko i skočili s litice. Strah će nas držati opreznima i budnima, i zato od njega ne bi trebalo bježati.

Impresionirao me način na koji se odlučila uhvatiti u koštac sa strahom kojeg me strah svaki put kada započinjem pisati ili smišljati melodije. Uhvatiti ga za gušu i strpati ga u kut, tako da je cijelo vrijeme u perifernom vidu. Nije loša taktika. I znam da nije popularno ili cool od mene priznati da osjećam strah, ali ako je i ovo pisanje način da se ogolim, onda je ovo priznanje jedino fer. I ako od vas očekujem da se ogolite dok stvarate, dužna sam učiniti isto.

Jer zapravo, za mene su stvaralaštvo i umjetnost široki pojmovi. Umjetnost ne mora biti samo ona prema uobičajenoj, ustaljenoj definiciji – muzika, vizualna kultura, dizajn, arhitektura… Za mene su umjetnici i kuhari, čistačice, pekari, soboslikari, radnici u pogonu ili baušteli, liječnice, odvjetnici, znanstvenici i knjižničarke. Svatko od nas, što god radio ili stvarao sa srcem i predanošću, za mene je umjetnik. I u stvaralačkom procesu svakog od nas, shodno tome, prisutan je strah. Čak i kad ga nismo posve svjesni. On je onaj mali trzaj u središtu utrobe, u središtu bića, koji kroz nas prostruji kao minijaturni udar od kojeg nam se naježe dlake na zatiljku i ubrza puls. Slično je osjećaju kad vas prođu srsi dok ljubite osobu za kojom žudite.

Strah i ljubav često idu ruku pod ruku. Volimo i bojimo se kamo će sve to otići. Bojimo se da se sve ne raspadne i ode k vragu. Strahujemo za dobrobit svog srca kojeg predajemo drugoj osobi u ruke, da s njim čini što joj je volja. Lijepo je rekao Dino Šaran u pjesmi “Tuga” – “Samo da nađem mjesto da je posadim, ona procvjeta brzo i dosadi… Ljubav, pa zar i ljubav?” Da, čak i ta najljepša tvorevina koju smo kadri smisliti može epohalno propasti i osušiti se, unatoč našem nastojanju da je zalijevamo, izlažemo suncu, uzgajamo i brinemo se o njoj kao o najdragocjenijem blagu. No odustati od ljubavi zbog budućeg, (ne)realnog straha da će jednog dana – čudesno kako se pojavila – i nestati, bilo bi suludo. Bio bi to znak istinski potrošenog života, kukavičluka i defetizma.

I ja se toga bojim. Više od boli prouzročene slomljenim srcem, bojim se zakinuti samu sebe za sve divnote koje ljubav nosi. I zato odlučujem svaki put zaroniti duboko u sebe i nesigurne vode predanosti i u njima naći nove oblike, boje i život. Ondje naći neku novu sebe, kroz oči osobe koja me voli, i postati neka naprednija, bolja verzija, s novim porivom da volim i budem voljena. To podrazumjeva da i u ovom slučaju uzmem metre i metre tkanine, prislonim ih uz tijelo i skrojim si novo odijelo, gledam kako mi “pada” i pitam se jesam li baš to htjela stvoriti, i na koncu, u tom novom odijelu, izađem na ulicu svima na vidjelo, da o meni i mojoj ljubavi sude i prosuđuju.

Svaki se put pitam – što ako je ovo posljednji put? Što ako muza više ne dođe i ako je pjesma koju pišem zadnje što mi je svemir odlučio podariti? Odakle će doći iduća ideja, rima, poljubac? Hoće li uopće? I kad dođe, hoću li je znati prepoznati ili će strah, sa stražnje klupe auta sjesti za vozačko mjesto i odvesti me na svoj drmusavi put od kaldrme?

Ne smijemo mu dopustiti da prevlada. Tko želi biti zapamćen kao kukavica? Tko ima vremena i živaca previjati se i drhturiti u fetalnom položaju u mraku sobe, jer ga je strah izaći pred samog sebe, razotkriti se i ogoliti, što god to donijelo? Apeliram na vašu hrabrost i odvažnost, jer vjerujte – i kad strahujete, niste sami. Svi se mi borimo sa svojim sitnim demonima, prkosimo im i plazimo jezik. Bez njih, bez straha, ne bismo bili ono što jesmo. Zato ga prigrlimo, ali ga držimo na oku. Odlučila sam poslušati Elizabeth, jer mi se sviđa kako je naučila ukrotiti svoj strah. I u stvaralaštvu i ljubavi. Jer to su zapravo, dvije povezane posude koje sadržavaju esencijalni sok našeg bića. Onaj neki “je ne sais quoi” koji nas čini ljudima od krvi i mesa, krhkim, divnim bićima koja vole, stvaraju i žive punim plućima.

Čuvaj me se, g. Strah. Držim te na oku. Ostaješ na stražnjem sjedištu.

Remi

… Posvećeno mojoj prijateljici, Sanji Đurić, ženi koja me spojila s knjigom Elizabeth Gilbert. Hvala ti, draga, najdraža moja, i sretan ti rođendan! Volim te!

Pročitaj još

Od iste osobe