PorodicaPraktična Lola

Kad odluka o starateljstvu postane drama ili tragedija

Svaki pet brak u RS pukne, a u FBiH svaki osmi. Neumoljiva numerička disciplina ukazuje da se brojni parovi suočavaju sa podjelom – dojučerašnjeg zajedništva, vremena, prostora, navika, rutine, imovine. U svim tim, nimalo zavidnim okolnostima, neka dva oka čekaju…

Ana Tomić

Svaki pet brak u RS pukne, a u FBiH svaki osmi. Neumoljiva numerička disciplina ukazuje da se brojni parovi suočavaju sa podjelom – dojučerašnjeg zajedništva, vremena, prostora, navika, rutine, imovine. U svim tim, nimalo zavidnim okolnostima, neka dva oka čekaju “presudu”. Ko će sutra za ruku uzeti ono najvrijednije stečeno tokom zajedničkog života – dijete, i povesti ga sa sobom u neko novo, raspolućeno sutra?

I mama i tata su važni za srećno odrastenje djeteta. Oboje imaju neoborivo pravo da budu uz njega, da im pripada. Ali, šta kada mama i tata krenu svako svojim putem, a dijete ostane tu negdje u procjepu, kao tas ili teg, kad oboje žele da se o njemu staraju i oboje zadovoljavaju “uslove”. Otpočinje, ponekad teška i dugotrajna borba za starateljstvo, osim u situacijama kada se dvoje ljudi dogovori s kim će dijete da živi, a koje su obaveze i prava drugog roditelja. Ali, takav miran rasplet, tvrde stručnjaci, nerijetko izostane.

“Roditelji često zaboravljaju da razvodom braka ne prestaju biti roditelji, zaboravljaju da je odluka o razvodu braka njihova odluka koju djeca ne žele i na koju ne mogu uticati. Međutim, posljedice razvoda, pogotovo onih konfliktnih, snose upravo djeca. U samom postupku i proceduri razvoda, koja je za sve učesnike stresna, za djecu je posebno – osjećaju se prevareni, napušteni, od njih se očekuje da biraju stranu, sebe krive za razvod, jer nisu dovoljno dobri, ali i onda kad je donesena pravosnažna presuda, djeca se nose sa posljedicama koje se direktno odražavaju na njihov razvoj i odrastanje”, ističe Nada Grahovac, ombudsman za djecu RS.

Međutim, i sporazum je svakako moguć. Jedna netom razvedena mama, koja nije željela da joj navedemo ime, kaže da ona i njen bivši suprug nisu htjeli da prolaze kroz ovakvu agoniju, prvestveno zbog svog djeteta. Sporazumno su dogovorili da dijete živi sa majkom, a da sa ocem provodi vrijeme kako se i kad dogovore, bez strogog ograničavanja na vikende, dane raspusta, praznike ili određen broj sati sedmično.

“Kada imate dijete sa nekim, osuđeni ste na neku doživotnu vezu. Unijeti u proces dodjele starateljstva lavinu ružnih riječi, uvreda, nemilih scena, omalovažavanja, ne svog dojučerašnjeg partnera, već prevashodno drugog roditelja svog djeteta, mi je krajnje tužno i nešto što nikada nisam pomislila da bih učinila. Takva vrsta revanšizma ili potkusurivanja zbog nekih nesuglasica odraslih mi je grijeh prema djetetu koje ništa nije krivo i koje treba da u svemu tome bude maksimalno zaštićeno i voljeno. Ubijeđena sam da dvoje odraslih, zrelih ljudi uvijek mogu pronaći rješenje, samo ako žele da promisle šta time rade, odnosno ne rade svom djetetu”, kazala nam je ona, dodajući da, srećom, i otac njenog sina tako razmišlja pa su na krajnje ljudski način dogovorili kako će se starati o svom djetetu, iako više ne žive u zajednici.

Slovo zakona kaže da krajnju odluku o starteljstvu donosi sud, kao i odluku o povjeravanju djece na brigu i staranje jednom od roditelja, odnosno obavezi drugog roditelja da doprinosi izdržavanju djece. U postupku koji se vodi za razvod braka, a u kojem se odlučuje i o povjeravanju djeteta, centar za socijalni rad ima posebnu odgovornost, jer sudu dostavlja mišljenje o povjeravanju djece jednom od roditelja, a to znači da mora utvrditi šta je najbolji interes djeteta u vezi sa konkretnim okolnostima, mora obrazložiti zašto je prijedlog koji dostavlja sudu najbolji za dijete, na osnovu kojih elemenata je napravljena procjena i pri tome mora znati kakvo je mišljenje djeteta. Ista procedura važi i za povjeravanje djece iz vanbračne zajednice.

“Kada se radi o konfliktnim razvodima uloga sudova, ali i centara za socijalni rad u cilju zaštite djeteta i njegovih najboljih interesa se mora stalno naglašavati, iz prostog razloga što su odnosi između roditelja već toliko narušeni da se ne može očekivati da odluke koje tokom brakorazvodnog postupka donose budu racionalne te da stavljaju interese djece ispred ličnih. U takvim slučajevima bilo bi idealno da djeca imaju svog neovisnog pravnog zatupnika/staraoca koji bi se brinuo isključivo o najboljem interesu djeteta u takvim postupcima”, naglašava Ahmed Pjano, direktor programa “Save the children” za sjeverozapadni Balkan.

Ipak, iako je postupak formalno vrlo jasno razrađen, praksa je uvijek nešto drugo i najčešće je, istuču nadležni, ograničena kapacitetima (ljudskim i materijalnim), kako u okviru sudova, tako i centara za socijalni rad.
“Primarno u radu sa svakom porodicom je procijeniti nivo poremećenosti odnosa i mogućnosti za uspostavljanje zdrave partnerske ili samo roditeljske komunikacije. Izlazeći iz uloge partnera svima treba da bude jasno da i dalje ostaju roditelji”, kaže Sandra Dobrijević-Šipka, koordinator za istraživanje i razvoj u Centru za socijalni rad Banja Luka.

Family abstract in male hand, Insurance concept

Navodi da mnoge porodice koje se obraćaju Centru imaju prethodno postignut dogovor o starateljstvu, ali da u praksi postoji i određen broj izrazito konfliktnih bivših partnera, kod kojih se njihovi disfunkcionalni partnerski odnosi direktno projektuju na roditeljski odnos, pa takvi postupci razvoda znaju trajati i godinama, iscrpljujući su za porodicu, a ponajviše upravo za djecu.

“U tom slučaju, stručni radnici imaju zadatak da, primjenjujući metode socijalnog rada, kao i druge metoda rada sa korisnicima, pomognu partnerima da postignu dogovor o povjeravanju maloljetne djece”, zaključuje Dobrijević-Šipka.

Pročitaj još

Od iste osobe