LjudiRadoznala Lola

Lola u posjeti najbogatijoj porodici u Banjaluci

tekst: Vesna Drakulic

Sunčani julski dan, spuštamo se cestom prema kući porodice Ratković iz Banjaluke. Već izdaleka čuju se dječiji glasovi i smijeh. Tu žive Marijana i Zlatko Ratković i njihovo 11 djece – Đorđe (23), Aleksandar (22), Jovana (20), Milica (18), Teodora (17), Vuk (15), Mihajlo (14), Dušica (12), Marija (10), Katarina (9) i Sofija (6).

Na nekoliko metara od same kuće u susret nam ide djevojčica. Sa osmijehom na licu kaže da se zove Marija i da ima deset godina. Vodi nas puteljkom kroz dvorište koje krase mnoge igračke, raznobojno cvijeće i ručno napravljeni ukrasi. Ljuljaška, kućica na drvetu, kućica za ptice i dvije – tri male drvene gljive koje je napravio tata Zlatko, a obojila djeca. Jabuke, šljive, višnje, trešnje, grožđe, kajsije, breskve, kruške, mušmulja, nektarine, smokve, jagode, maline, orasi i lješnjaci – sve to raste oko njihove kuće. Posebno mjesto ima kolijevka sa cvijećem u kojoj su spavali svi mali Ratkovići.

Dočekuju nas Marijana i Zlatko, pozdravljaju i pozivaju da sjednemo. Teodora i Katarina iznose sladoled i hladnu limunadu da se osvježimo. Mama Marijana sjeda i počinje priču o tome kako su ona i njen muž odlučili da imaju tako veliku porodicu.

„Moja baka je rodila devetoro djece i ona su se ranije rađala u mnogo težim uslovima. Kada sam rađala, meni su svi govorili da stvaram sirotinju. Prvo te osuđuje familija, pa društvo i meni je to jako krivo zato što se priča o nekom natalitetu, a mi svi kad rodimo treće, četvrto ili peto dijete, odmah smo gola sirotinja“, iskreno priča Marijana, dok Katarina sjedi uz nju i pažljivo sluša sve što njena mama govori, a tu i tamo i ona doda neku informaciju. Za to vrijeme najmlađa Sofija recituje pjesmicu.

Starija djeca nisu kod kuće zato što imaju sezonski posao – beru maline i kupe sijeno. U porodici Ratković rade samo otac Zlatko i najstariji sin Đorđe. Zlatko je jedan od dvojice dimnjačara, dok Đorđe radi u parfimeriji. No, starija djeca ove porodice često nađu sezonske poslove kako bi pomogli da se pokriju veliki finansijski troškovi. Najstariji sin Đorđe svoju je mamu iznenadio čim je počeo raditi – kupio joj je mašinu za sušenje veša, kako se zimi ne bi smrzavala dok okači sve što je oprala.

„Ljeti dnevno operem četiri mašine veša, a zimi tri. Zimi bude puno veša za pranje i treba ga sušiti što je meni bilo jako teško. Kad je moj sin Đorđe počeo raditi, radio je prekovremeno. I jedan dan je pred našu kuću došao kombi iz kojeg je izašao čovjek i pitao me jesam li ja Marijana Ratković. Kada sam potvrdila, on mi je rekao da su mi donijeli mašinu za sušenje veša. Ja kažem da je nisam kupila, a on odgovara: ’Ali jeste Ratković Đorđe!’ To mi je mnogo pomoglo“, sa osmijehom na licu priča Marijana, i u šali dodaje da joj treba sponzor za deterdžent jer joj osam kilograma deterdženta ne može trajati ni šest dana.

U porodici Ratković svako ima svoje zaduženje. Subotom je generalno pospremanje i čišćenje kuće, a tokom sedmice djeca koja popodne idu u školu, odrede prioritete ujutro, te usisaju kuću i obrišu prašinu. Kuća je podijeljena na muški i ženski dio – momci su u potkrovlju, a djevojčice u prizemlju. Mama i tata Ratković spavaju u kuhinji. Marijana otkriva da se svaki dan ispred dva kupatila u kući stvori red, pa je zato morala da napravi raspored po kojem niko ne smije da se zadrži u kupatilu više od 20 minuta.

U kuhinji mami najviše pomažu Milica i Teodora. Za slavlja se svi angažuju – Teodora pravi baklavu i rusku salatu, dok Milica sa mamom mijesi peciva i hljeb. Marijana svojoj djeci pravi domaći hljeb, a veoma često im zamijesi krofne i kiflice. Jedno veče je napravila 100 piroški i 100 krofni! Za to joj je sedmično dovoljna vreća i po brašna. Na njihovoj trpezi je najčešće kuvana hrana, a ručak nije ručak bez supe. Da bi se najelo njih 13, Marijana mora da skuva šest litara supe. Uz to pripremi makarone s mesom, piletinu, krompir, pečene paprike, salatu, često na stolu bude i čorba ili pasulj, a ljeti mahune i sataraš.

„Ja sama sebi napravim satnicu. Ustajem u šest sati ujutro i do 13–14 časova ručak je obavezno gotov. Kad djeca idu u školu to je kod nas kao u ekspres restoranu od jutra do mraka. Imaju i vanškolske aktivnosti kao što su sport i folklor pa ja nekada poludim jer postavljam sto do 23h!“, nasmijano priča ova divna žena.

Dok su djeca bila mala, na slavlja kod rodbine i prijatelja išli su samo Zlatko i Marijana. No, danas sa ocem idu i stariji sinovi zbog čega se mlađa djeca ponekad i ljute, ali jednostavno je nemoguće da svi idu zajedno. Starija djeca mlađu braću i sestre povedu sa sobom na bazen ili rijeku i iako imaju 11 potomaka, Marijana i Zlatko sve češće ljeti ostaju sami.

Marijana je prošla kroz 11 trudnoća, 11 porođaja i donijela na svijet 11 novih života. Prvi porođaj joj je bio veoma težak, dok tokom jedanaestog bolove više skoro nije ni osjećala. U 46. godini života jedino na što se žali su problemi sa štitnom žlijezdom. No, kako sama kaže, srećna je što nije nešto ozbiljno u pitanju. Svoju djecu uči da nikad u životu ne smiju krasti i da joj ni slučajno zbog njih policija ne smije doći na vrata.

„Jednog dana je došao policajac i rekao mi je da nije došao zbog Đorđa, već zbog mene! Mi smo kupili telefon u jednoj radnji ne znajući da je ukraden. Počela sam se tresti, policajac mi je rekao da popijem malo vode, da se smirim i da mi neće ništa biti. Dok je on meni objasnio u čemu je problem Đorđe me je zezao: ’Vidiš da niko nije došao zbog mene, nego zbog tebe!’ jer sam ja dala svoju ličnu kartu. Kasnije je taj policajac postao prijatelj s nama“, priča Marijana.

Nekadašnji predsjednik Republike Srpske Rajko Kuzmanović odlikovao je porodicu Ratković medaljom zasluga za narod. No, Marijana smatra da su sve majke koje imaju više od četvero djece zaslužuju medalju jer je u današnje vrijeme izuzetno teško imati višečlanu porodicu u BiH.

„Mi kao porodica sa 11 djeca nemamo nikakvu pomoć što je apsurdno. Nelogično je da žena koja rodi treće dijete dobije 600 KM, a žena koja rodi četvrto dijete 450 KM. Ja kad sam rodila peto dijete nisam imala pravo ni na materinski, ni na dječiji dodatak“, otkriva Marijana.

Da je lako – nije, ali da su Ratkovići srećni – jesu. I to sve zahvaljujući Marijani i Zlatku i velikoj ljubavi. Njima novac služi da zadovolje osnovne životne potrebe. Najteže im je za hranu i higijenu, za drva i školu. No, pored kredita i sezonskih poslova, te Zlatkovog i Đorđevog posla, uvijek se nađe dobrih ljudi koji im pomognu i njima svima su oni jako zahvalni. Sva dječica iz porodice Ratković idu u školu i na fakultet. Svi su oni divno vaspitani, pametni i dobri mladi ljudi. I jedno je sigurno – treba nam više takve djece jer su ona budućnost svake zemlje, pa tako i Bosne i Hercegovine.

Zatvori reklamu