Lole iz komšilukaO ljudima

Nejra Latić Hulusić: Pepeljuga, svemajke i kašice od brokula

tekst: Nejra Latić Hulusić

Uvijek su mi vadile živce žene koje smo u raji prozvale svemajke. To su one žene što postavši majkom su se nekako osjetile svetije i posebnije od ostalih pa sa prezirom gledaju sve one koji nisu roditelji svojim izborom ili nemogućnošću da im se san o roditeljstvu ispuni. Sposobne su vam uzeti po tri sata života pričom iz porodilišta ili receptom za kašicu od brokula. Dešavalo mi se da mi tako pričaju bajke i onda zaključe da ću vidjeti kako je to teško jednoga dana kada budem imala svoje dijete, mada one sumnjaju da ja to uopšte želim obzirom na muški posao redateljke kojim se bavim, pa razumiju da ne idu djeca i režija zajedno.

Onda im se nasmijem i kažem da ja imam osmogodišnju kćerku. Rodila je na raspustu između treće i četvrte godine Akademije scenskih umjetnosti. I tu počinje čuđenje i sažalijevanje nad mojim jadnim djetetom koje me nikada ne viđa i bezbeli jadno jede samo hrenovke. A, realnost djeteta majke koja radi “muški” posao je sasvim drugačija.

Odlučila sam pisati o majkama sa “muškim” poslovima radi jedne pametne djevojke koja mi se neki dan, sa dvadeset godina požalila kako iako sada uživa u volontiranju i poslu i hobijima je svjesna da će jednoga dana kad se odluči imati porodicu morati odustati od svega. Pitala sam je zašto tako misli na što mi je A. odgovorila da ozbiljna karijera i djeca ni slučajno ne idu skupa. Potpuno mi je poražavajuće bilo da u 21. stoljeću jedna mlada, obrazovana djevojka tako razmišlja.  Predaje bitku prije nego je i počela. Predaje je radi onih svemajki koje straše mlade žene majčinstvom i od svake petnaestominutne kašice od brokula prave mudrost pred kojom bi se zastidili naučnici iz CERN-a.

Nisam bila u prilici tada da joj objašnjavam fenomen, pa se nadam da će doći do ovog teksta i povjerovati mi kad kažem da su to priče onih žena koje lijenost da naprave nešto od svog života svaljuju na kašice od brokula.

Žene koje su odlučile da u životu žele biti samo majke su u miru sa svojom odlukom i uživaju u njoj. Nikada nećete čuti sretnu i svojom voljom domaćicu i majku da se žali i pravi sveto slovo od kupanja djeteta. Ona u tome uživa i podrazumijeva brigu o djetetu. Ne smatra to vrijednim prepričavanja na kafama. To rade samo one majke koje djecu koriste kao izgovor za sve što su željele, a bilo im mrsko uraditi. Takve obično pitaju moju djevojčicu da li je ikada probala pitu. Valjda misle da je hranim kapsulama za astronaute. Za svemajke imam poseban merak da postavljam na Instagram slike pite koju sam razvila nakon osam sati snimanja. Ne zato da bih se hvalila, niti pravdala, nego radi ovih djevojaka što se boje da majčinstvo i karijera ne idu skupa.

Moja kolegica, redateljka Sabrina ima dvije kćerke. Skupa se znamo zaputiti sa sve tri kćeri na pripreme snimanja preko pola Bosne. Naše tri nesretne, zapostavljene kćeri vidjele su ako ništa Bosne i Hercegovine do svoje pete godine više nego neko do sedamdesete. Ali znaju kako izgleda i rafinerija nafte i njiva oranica i gradski pas lutalica i konj na slobodi. U njihovim malim glavama su umjesto taktova novokomponovanih srcedrapajućih pjesama, pohranjene slike sa snimanja i pejzaži sasvih ćoskova lijepe nam zemlje. Nekada nam prevrću kancelariju naopako do posljednjeg papira. Ponekad tako nađemo izgubljeni papir. Svemajke će kazati da maltretiramo djecu i vucamo ih od nemila do nedraga. Ali to je zato što stignu pratiti kuda mi to vodamo djecu od nemanja pametnijeg posla.

Naravno, ima sati u životu kada poželiš da ostaviš i posao i djecu i pobjegneš na  Mjesec sa kesom kokica pa neka sve propadne. Ali svakodnevni život majki redateljki i njihove djece je zapravo uskraćen samo za jednu dimenziju, beskrajno gledanje svih tragičnih sudbina ovog svijeta na televiziji. Ni ja, ni moje dijete nemamo kada pregledati ni premijeru ni reprizu ni jednog takmičenja za pjevača godine, ni jednu epizodu sapunice iz toplijih krajeva. Ali zato visimo u kinu ili gledamo dobre filmove kući. Neku noć, na projekciji dokumentarnog filma o izbjegličkom prihvatilištu u Kanadi, načuh komentar da nije film za male curice kojih je  bilo nekoliko u kinu. Jedna je od kolegice iz branše. Sa zanimanjem su odgledale film do kraja i moja je na kraju filma zaključila da je divno što postoje ljudi koji brinu o ljudima koji su siromašni i isprepadani.

Nekako je to više film za male curice od priče da je sreća kad se dobro našminkaš u tuđoj haljini i udaš za princa i ne budeš više siromašna, što je priča Pepeljuge koja po svemajkama jeste za male curice.

Istina, iza sebe imam cijeli potporni sistem majki i nena koje su uvijek tu kada treba, pa mi se lahko hvaliti, ali imati dijete znači ne znači samo kuhati mu supice. Provoditi vrijeme sa djetetom ne znači biti u istoj sobi i gurati mu telefon u ruke da šuti i pusti te da na miru gledaš Robinju Isauru. Provoditi vrijeme sa djetetom znači razgovarati i družiti se sa njim kao što se družiš sa prijateljima na kafi. Pokazati mu svijet koji nije četiri ugla sobe, četiri ugla pametnog telefona i linija šetališta pred zalazak sunca. Zato, draga A. radi koje napisah sve ovo, ne predaji borbu koja nije počela. Samo treba stisnusti zube i ako ti se se bude i majka i astronaut, i nemajka i domaćica znaj da se može ako ti tako odlučiš.

Zatvori reklamu