Ljudski odnosiPraktična Lola

Što sam naučila iz ljubavnih filmova i (propalih) veza

Postoji nešto mazohistično u nama, ili barem u meni, što nas tjera da gledamo ljubavne filmove u doba prekida, PMS-a ili prevelike ranjivosti. Kada sam prvi put gledala “500 Days of Summer” plakala sam kao da mi je netko umro….

Redakcija

Postoji nešto mazohistično u nama, ili barem u meni, što nas tjera da gledamo ljubavne filmove u doba prekida, PMS-a ili prevelike ranjivosti.

Kada sam prvi put gledala “500 Days of Summer” plakala sam kao da mi je netko umro. Zapravo, plakala sam prije nego što sam film uopće upalila, a palila sam ga nakon svakog (čitaj: dva) većeg prekida. Gledala bih ga i nekoliko puta tjedno, njega i još nekolicinu filmova koji su dobri za namočiti jastuke. Sjećam se kako sam jednom sjedila za stolom u blagovaonici, valjda umorna od ležanja, buljila u jednu točku i namakala stol. Na upit jedne (od moje dvije) prijateljice iz Novog Sada – što radiš, kako si? Odgovorila sam – plačem! Ona se ubrzo pojavila na vratima mog novosadskog stana s mojim omiljenim burgerom, pa sam onda nastavila namakati njega.

“500 Days of Summer” film je koji vas može naučiti puno toga, naravno, ako to već niste naučili iz vlastitih propalih veza. Priča je to o dečku (Joseph Gordon-Levitt) koji se zaljubi u djevojku i o djevojci (Zooey Deschanel) koja se ne zaljubi u dečka, ali se zbog nepoznatih (čitaj sebičnih) razloga odluči igrati njegovim osjećajima. Ostatak filma on pati za njom i to se očituje kroz doručkovanje viskija, neobavaljanje obaveza, razbijanje tanjura i mučenje svih ljudi oko sebe pričama o njoj. Svi smo ovo prošli barem jednom u životu, a najbolji savjet koji možete dobiti kada prolazite kroz to riječi su njegove sestre: “Just because some cute girl likes the same bizarre crap like you do, that doesn’t make her your soulmate”.

Summer sam zamrzila odmah na početku filma, jednim dijelom zbog toga što sam u vlastitom filmu bila ja ta koja je razbijala stvari, doručkovala alkohol i izbjegavala fakultet, a većim dijelom zbog toga što je grijeh ostaviti nekoga tko sluša Smithse i nosi majicu mog omiljenog benda (čitaj: Joy Divisiona). Poruka je ovog filma da svaki, ali baš svaki prekid vremenom postane smiješan, ali isto tako postane užasno dugačak, ako u glavi premotavaš filmove koji su se odvili i one koji su se možda trebali odviti. Poruka ove priče glasi da često puta glorificiramo svoje bivše partnere i bojamo ih bojama koje im ne pristaju, stavljamo ih u priče u koje ne pripadaju – priče čiji glavni likovi trebamo biti mi sami.

Ljubav se rodila u fakultetskoj učionici. Bilo je potrebno samo nekoliko pogleda i jedna ceduljica. Anna (Felicity Jones) i Jacob (Anton Yelchin) stvoreni su jedno za drugo. No, odmah na početku javlja se problem. Anna, koja je studentica na razmjeni iz Velike Britanije, odlučuje produžiti svoj boravak u Americi unatoč tomu što joj ističe studentska viza. Ne shvaćajući kakve im probleme ta odluka donosi, oni provode predivno, zajedničko ljeto.

Like Crazy” je nastao bez scenarija, napisana je samo priča od pedesetak stranica prema kojoj su glumci ovu genijalnu priču donijeli na svijet. Priču je napisao Drake Doremus uz pomoć Ben York Timesa, a obojica su prošli kroz veze na daljinu, što je i glavna tema ovoga filma. Anna biva kažnjena zbog prekršaja studentske vize i time joj je onemogućen ulazak u Ameriku. Sve to doprinosi postepenom raspadu njihove veze. U kritici ovoga filma iz New York Timesa pročitala sam opaske na račun njihova nedovoljnog komuniciranja. Autor te kritike pitao se zbog čega se Jacob nije preselio u Veliku Britaniju, zašto se nikada nisu čuli preko Skypea i jesu li toliko glupi da svjesno idu prekršiti pravila studentske vize.

Pročitaj još

Od iste osobe