Ljudi s olovkama

Miladin Trišić: Slavite trenutke, a ne godišnjice

Bilo je nekih dva sata iza podneva, otprilike. Nisam danas ponio telefon, što je bila velika rijetkost u mom životu, ili pak neki sudbinski znak. Možda, pošto stalno gledam sat na njemu i odbrojavam vrijeme do isteka predavanja, možda baš…

Ljudi s olovkama

Bilo je nekih dva sata iza podneva, otprilike. Nisam danas ponio telefon, što je bila velika rijetkost u mom životu, ili pak neki sudbinski znak. Možda, pošto stalno gledam sat na njemu i odbrojavam vrijeme do isteka predavanja, možda baš tog dana nisam ponio telefon, kako bih shvatio da nekad ne treba samo odbrojavati sekunde, minute i sate u našem životu, već da shvatim da postoje trenuci koji bi trebali vječno da traju i koji su vrijedni kao jedan cijeli život. Taj trenutak, sudbinski znak, ili, ponavljam, pak moja nepažnja da ne ponesem telefon, desila mi se danas. Kao što rekoh, bilo je dva sata iza podneva. Danas je naš fakultet slavio svoju 25. godišnjicu, iliti četvrt vijeka postojanja, a jedna naša poznata kantautorka, svojim spektakularnim koncertom, slavila je pola vijeka svoje karijere. Ustao sam u sedam ujutru, a predavanja su mi trajala do pola pet poslije podne. Posljednje atome snage sam ulagao u što bolju rekapitulaciju memorije i naučenog znanja predmeta iz koga sam taj dan radio kolokvijum. Od preko nas trideset, ostalo nas je svega desetak, a onda nas osam, pa sedam, pa pet. Bilo je neobično toplo, tačnije, sparno za ovo doba godine, bar kada znate da studirate i živite u gradu, skoro, pa vječite zime, povremene, ali uvijek prisutne. To je grad u kome se godišnja doba dijele samo na topla i hladna. Ništa između ne postoji. Između je samo život, okružen, s jedne strane zimom, a sa drugo strane ljetom. Proljeća gotovo da nema, a ako i navrati, kasni baš kao i jesen, a oboje često dolaze u pratnji sa pahuljama snijega. To je grad u kome, reklo bi se, sve pomalo kasni, i proljeće, i ljeto, i jesen. Samo život nikad ne kasni. On ide svojim tokom, ne obazirući se oko sebe, i to je možda najveća prednost i vrlina čovjekovog života, u odnosu na samog čovjeka. Život se nikad ne obazire oko sebe, a čovjek to radi. Zato valjda uvijek i kasni, i umjesto, kako to biva samo u rijetkim slučajevima, da ide ispred svog vremena, on kasni, zaostaje za njim. To je grad u kome svi negdje žure i svi negdje kasne, ali i svi negdje idu. Bilo je dva sata iza podneva. Ja sam shvatio da više nemam gdje da žurim, nigdje ne kasnim, pa mogu jedino otići do prve klupe i profesorici predati svoj kolokvijum, jer usljed jako toplog vremena, rekapitulacija moje memorije je prosto kapitulirala i najavila kraj borbe sa znanjem. Ostali su još njih četvoro da predaju radove, dvoje kolega sa moje godine i dvije koleginice, apsolventi, koje su godinu stariji od nas. Njih dvije su predale odmah poslije mene i pošto je njima tog dana, u terminu naših redovnih kolokvijuma, njima bio vanredan apsolventski rok, pristupile su usmenom odgovaranju. Ja sam sjedio u posljednjoj klupi i posmatrao ih. Ni slutio nisam da ću u tim slučajnim poznanicama, svojim starijim koleginicama, vidjeti svoje sutrašnje uzore, nekoga, ko će mi ostati u vječnom sjećanju, ali i inspiraciji, što se vidi i iz ove priče. I tako to obično i biva u našim životima. U slučajnim prolaznicima i poznanicima, malim ljudima, često pronalazimo sudbinski namjenjene osobe koje nas nauče velikim stvarima. A one, bar ova prva, koju, iskren da budem, iako sam već tri godine u pomenutom gradu u kome, istovremeno, sve pomalo kasni, a sve ide svojim tokom, prvi put vidim, tog dana je diplomirala. Posljednji ispit je imala upravo kod profesorice kod koje smo mi tog dana imali kolokvijum. Ona, profesorica starijih godina, ali u duši mlada i živahna, više nego mnogi od nas mladih, baš kao veliki stručnjak u svojoj profesiji, svojim, pomalo arhaično – epohalnim, ali opet melodičnim glasom, postavljala je, iz moje perspektive, ni malo laka pitanja, na koje je pak mlada koleginica, itekako lako, a još više umilno i lagano odgovarala. Položila je. Više nije bilo dva sata. Nisam imao telefon i sat, ali sam znao da je tih sumornih dva sata prošlo. Znao sam i još to da tih dva sata u stvari i nisu bili tako sumorni, bar ne meni od tog trenutka, jer mogu misliti kako je tek bilo njoj, kojoj je to bio posljednji ispit. Posljednji ispit. Diplomirala. Te riječi su još par trenutaka odzvanjale u mojim ušima. Posljednji ispit. Iz očiju koleginice nazirale su se suze dok joj je profesorica upisivala i tu posljednju ocjenu u njenom životu. Posljednju, ali možda najvažniju. – Želim vam – reče joj naša draga profesorica – Da nađete svoj put u životu, pa tek onda posao i sve ostalo. – Da nađete svoj put – kako to lijepo zvuči. Tako dirljivo i tako lijepo. I te riječi su još dugo odzvanjale u mojoj glavi, tako dugo da sam zaboravio na vrijeme, pa i na sat, i na telefon. Bio je to trenutak koji sam htio da traje još duže. Po prvi put sam svjedok nečijeg diplomiranja, tog velikog životnog trenutka od kog, bar mene, dijeli još samo jedna godina, formalno, a neformalno, možda bude godina i još koji mjesec. Kako god, nakon ovog današnjeg trenutka, ove dirljive scene, posljednje ocjene moje koleginice i njenih suza radosnica, ja sam dobio neku, još veću želju da učim, i da i ja do naredne godine, ili koji mjesec još, takođe priuštim sebi taj veliki i dirljivi trenutak u mom životu, ali prije svega, učenje za kojim sam dobio još veću želju, od ovog fakultetskog, jeste učenje da uživam u svakom trenutku svog života, ne samo u onim koje ja, pa i mnogi, smatramo velikim, kao recimo, već pomenute, velike godišnjice. Da ne odbrojavamo više vrijeme do dolaska i tog velikog dana, ili pak kraja iscrpljujućih predavanja, već da uživamo u svakom trenutku, a posebno, da uživamo i u trenucima sreće drugih ljudi, jer uvijek će neko biti srećan i zbog naših trenutaka sreće. I na kraju, naučio sam da i nije toliko važno da dođemo do diplome, koliko je važno da dođemo, ali i da nađemo svoj životni put, pa onda posao i sve ostalo, kako reče naša profesorica. I da, još ovo, što pak nisam samo naučio, već jako dobro zapamtio, a to je, da više ne nosim telefon samo da bih gledao na sat, već da od sad gledam na sve oko sebe, baš kao da je ono vrijedno svog vremena ovog svijeta. I jeste, sve je vrijedno i u svemu trebamo naći vrijednost i sreću, pa čak i ako se ta sreća krije u gradu u kome sve pomalo kasni, sem života, koji uvijek ide svojim tokom. Na kraju još da kažem i ovo: Čestitam koleginice, ako Vam sve lekcije u životu budu kao ova koju ste danas, da li nehotimično ili pak sudbinski, meni održali, Vi ćete sa sigurnošću, već sutra, biti velika profeosorica, u šta nimalo ne sumnjam. Čestitam!

Pročitaj još

Od iste osobe