Ljudi s olovkama

Nina Drinjak: Čuvaj se daljina

tekst: Ljudi s olovkama
Broj pregleda: 196

Bio je ponosan, prkosan, I popularna faca na telefonima tinejdžeki u našem gradiću – pravi lav. Bio je svjestan svoje ljepote I šarma, I nije se ustručavao da iskoristi svaku priliku koja mu se nudila da ukrade poljubac, ili dušu, ako mu je loš dan. Volio je igrice, izazov, a od svega najviše adrenalin – lav. Zabušivač u školi I u životu -mangup.

Ja prkosna, glasna, I popularna štreberka našeg malog mjesta – škorpija. Bila sam nesvjesna sebe, krila se u knjigu, maštala o životu u nekom dalekom velikom gradu, ljubila one koji su me voljeli, a njega čekala da ponekad zaluta u moj dan I ukrade ono što njima nisam dala.

Uživali smo krijuci se svijetu iza leđa, pretvarali se da smo nešto posebno što se ne da definisati, objasniti, razumjeti. Trebalo nam je nešto posebno, jer sve je drugo oko nas bilo obično, dosadno.  Kao I svaki lav – volio je da vreba u mraku. Taman kad bih se usudila da ga zaboravim na trenutak I uzvratim ono sto šu mi drugi davali – istrčao bi ponosan I s lakoćom ponovo zauzeo svoju teritoriju.

Škorpijski sam se krila, oslanjala se na svoju jedinu moć – da ubodem I otrujem sve što jesmo prije nego što pobjegnem iz straha. Nikad me nije birao. Čuvao me od sebe I drugih, sebično. Sa svojih 18, pomislih – vrijeme je da spakujem svoje maštarije I krenem. U ovoj priči nema ništa što je vrijedno čekanja. Nije me birao. Neki mi kažu da je to hrabrost – spakovati dva kofera I zaputiti se preko okeana, sama,  sa svojih 18. Možda I jeste. Ono što vješto krijem I od sebe I od njih, da se ne bi smijali mojoj naivnosti, je da svi razlozi za odlazak nisu nadvagali potrebu da stavim okean između sebe I njega.

Odlazila sam I vraćala se. Svake godine bih donijela kofer pun priča koje sam donosila njemu I sa osmijehom dijelila izmedju ukradenih poljubaca na nekom “samo našem” tajnom mjestu. Njemu I njoj iza ledja, sladili smo se samo nasim svijetom. Priče su se mijenjale, mijenjali su se I oni, nizale se godine, a ja odlazila I vraćala se. Rutinski, uhodanim šablonom – uzimao je priče, poljubce, dušu. Bilo mi je lakše vraćati se preko okeana praznog kofera, bez ijednog razloga za ostanak. Sve do jednom…

Poslije pet godina bježanja I vraćanja, smogla sam snage za ono što škorpije najviše mrze – priznala sam poraz I bacila u ring bijeli peškir satkan od jeftinog “volim te.” Lavovski se ponosno izvukao – nisam jos spreman, izvini. Nikad više –  škorpijski sam se zaklela. Taj sam put u kofer spakovala sve njegove laži i trikove I ponijela sa sobom da se podsjetim da nije vrijedno, da prekinem pakovati maštarije za njega, da zavrsim priču.

Uspjela sam – našla sam nekog kome sam htjela da dam sve one pričice I snove, što sam za njega čuvala. Sedam godina tišine. Moj ponosni lav je izgleda konacno našao nekog ko ga je ukrotio. Drago mi bi zbog njega. Nisam se vraćala. Konačno se oslobodismo tako što smo pustili da nas drugi vežu, da nas imaju, da nas zovu svojima. Ali ne da nam vrag pobjeći od prirode – nismo mi stvoreni da se damo, da smo iskreni, da dijelimo svemir sa nekim.

U kofer stavih svih sedam godina I vratih se. Iznenadio se, ali me sačekao raširenih ruku. Falila sam mu. Falile su mu priče, slike, maštarije. Falili su moji koferi da označe gdje je jedna godina počela a gdje se druga završila. Ovih sedam nam pobježe. Pohlepljivo smo trčali po gradovima I planinama, pokušavajući da ispričamo svih sedam godina za tri dana.  Poljubci I oluje iznad planina dok se tijela njišu na mjesečini – činilo se kao da smo na momenat nešto konačno dali jedno drugom.

Htjeli smo uživati, zaboraviti na živote koje smo kao izabrali, sa ljudima koje smo pronašli bježeci od sebe a iz straha od samoće. Ali stari đavo nema mira – opet smo uzeli komadiće nedosanjanih snova I pobjegli. Ima li većeg kukavičluka od pretvaranja da poslednja noć nije poslednja? Ima li gore tišine od spoznaje da je kraj I ujeda za jezik da ovo drugo slučajno ne primjeti bitku u duši koja je unaprijed izgubljena? Ima li veće obmane od spoznaje da bježimo dok se ljubimo, I ironije da smo nesvjeno oboje izabrali istu noć za iskradanje iz kreveta? Po navici, opet sam ja ostavila poljubac za kraj.  Kroz noć sam ga slušala kako diše I brojala sekunde do ponovnog pakovanja kofera.

I tako prolazi već dvanaesta godina otkad se igramo laži. Ujedamo se za dušu. Bolimo. Volimo da bolimo. Ne biramo se. Ne volimo se. Ne volimo nikog. Kukavički se krijemo od života I krivimo daljinu. Dječija igra prerasla je u neprebrodivu daljinu koju više ne možemo pregaziti. Niti on može živjeti u mom svijetu, niti ja mogu u njegovom. Prestali smo. Ja ponovo stavljam okean izmedju nas, I pitam se kakvog cu ga zateci iduci put – oženjenog, starog, debelog, kako gura kolica na šetalistu? Ili možda slobodnog lava, onog mog starog, koji mi je nedostajao ovaj put – sada je ćutljiv, namrgođen, kao da se predao…ovaj put ništa nije uzeo.

Ne znam kuda ova priča vodi, ali sve ove godine naučiše me jedno – pažljivo biraj daljine. Kad se jednom daljina useli u maštarije, da li iz straha ili neminovnosti, teško je graditi mostove da se dođe do onih kofera uspomena što sakrivaš vješto po uglovima I ulicama onog što je nekad bio dom. Čuvaj se daljina, čak I onda kad misliš da ti trebaju. Ne znaju aviokompanije da ti je u tom koferu čitav svijet, I lako se može desiti da jedan od ovih dana sletiš na pistu bez ičega.

Zatvori reklamu