MjestaRadoznala Lola

Što raditi ljeti u Zagrebu, kad je taj grad najugodniji?

tekst: Lola Magazin

Ljetni dani razvlače se lijeno i nikako da dočekamo ono najljepše – ljetne noći pune snova, s nagovještajem provoda, tajni u mraku. Ne volim vruće ljetne dane na natrpanoj plaži i sunce koje nemilosrdno prži, mrzim tražiti parking na užarenom asfaltu, mrzim miris pregrijanog auta. Ne, ne liječim svoju frustraciju jer još nisam na moru tehnikom ‘kiselog grožđa’ i zato odmah priznajem da je prženje na suncu ponekad divno: budimo realni pa tražimo i nemoguće skupo  – divno se pržiti na brodu. Čak je i pregrijani auto romantičan – na trajektu.

Dok ovo pišem, mislim na svoje prijateljice – sestre po uvjerenju – koje se kunu  da je Zagreb najljepši ljeti. Pust, konačno elegantno jednostavan za upotrebu kao Jobsov Apple kompjuter. Svatko na terasama kafića nalazi svoje mjesto u hladu, nitko se ne svađa oko mjesta za parking iako je vruće, osmjesi su nam na licima, svi najednom mislimo da imamo ono što nikad nemamo – vremena.

A kad se spusti noć, počinje uživancija. Zagrebačke ljetne noći otkrivaju tajne: postoje dani kad se otvaraju gornjogradska dvorišta u kojima se ljubomorno skrivaju ostaci građanskog života Gige Barićeve sa sedam prosaca, kako je to opisao Milan Begović. Tu je i romantično, retro ljetno kino u zelenom gustišu Tuškanca, tu su veliki koncerti na otvorenom na Tomislavovom trgu, usred formalnog francuskog parka s odnedavno plasitficiranom, kineski iluminiranom fontanom u samom srcu donjogradske Lenucijeve parkovne potkove…

Da, kad padne mrak, život postaje uzbudljiviji, u mraku je baš sve moguće – ipak se u mraku najbolje provodimo, zar ne? Svašta možemo proživjeti u mraku ljetne noći, na mjestu gdje je ugodna hladovina, gdje je lijepo… Ima takvih mjesta u gornjogradskim palačama koje su se odnedavno počele uređivati, no sad ne govorim o takvim provodima u mraku.

Na susjednom brdu Kaptolu, uređeno je najljepše kino na svijetu i ljeti, kad je vani pakleno vruće, kad je malo ljudi po gradu, kad se ne nude avanture,  navratim ponekad da proživim tuđe. Čim se ugasi svjetlo, počinje čarolija. Nemojte si je uskraćivati, otiđite u kino poput mene i još nekolicine entuzijasta. Malo nas je, ali smo odabrani.

Kako kaže ona pozdravna pjesma u filmu Cabaret? ‘Svoje brige ostavljate vani! Život vas je razočarao? Zaboravite! Tu nema briga. Tu je život lijep… Djevojke su lijepe…. Čak je i orkestar lijep…’. A u zagrebačkom Kaptol Boutique Cinema & Baru čak su i zidovi lijepi i kamo god se okrenete, ugledat ćete nešto zanimljivo, baš kao što su zanimljivi i filmovi koji se tu prikazuju, u pet uređenih boutique dvorana. Nije tu naglasak na ljetnim blokbasterima koje idu čoporativno gledati bučne obitelji i u kinu se ne prestaju kikotati, kričati, pričati i mljackati. Tu smo ipak u filmskom klubu za one kojima je do filma, ne do kokica i coca cole. Ja sam nedavno gledala Nolanovo viđenje Dunkirka. Isplatilo se.

Privatna arhiva tvrtke Studio Franić Šekoranja

Taj prelaz iz realnog svijeta koji nas ograničava i često razočara, u onaj imaginarni, u svijet začudnih mogućnosti filma, u Kaptol kinu sjajno su interpetirali možda i najznačajniji dizajneri interijera u Hrvatskoj danas, akademski slikar Saša Šekoranja i arhitekt Dean Franić. I to tek nakon što su izvrsno uredili nekoliko hotela, veliku kavanu u Beču na Grabenu i nebrojene privatne domove slijedeći onaj engleski credo dobrih dizajnera interijera – nudimo vam not a house, but a home. To ću kreativno, slobodno prevesti opisno: ljudima koji imaju para ne nude skupi, sterilni arhitektonski showroom s uvijek istim najskupljim namještajem i lampama s obaveznim potpisima s kojima se dizajner interijera instantno osjeća sigurno, zaštićen od kritike kolega, već toplinu doma, puninu života, katkad pravu raskoš, katkad bijeli minimalizam s ponekim dodirom boje, ali uvijek ljepotu.

Privatna arhiva tvrtke Studio Franić Šekoranja

Nisam slučajno spomenula upravo film Cabaret. Da biste ušli u jednu od pet dvorana Kaptol kina, ne možete ne vidjeti bar u golemom prostoru stropa visokog kao u kakvom hangaru, gotovo roh bau industrijskog ugođaja – ali s udobnim klupskim foteljama. Bar je opremljen golemom ‘kubističkom’ instalacijom Šekoranje & Franića, lusterom s memorijom kabarea, brodvejskih teatara, starih američkih neonskih reklama za filmove… Instalacija-luster naznačava da kroz bar ulazimo u novi svijet, kako to često bude u životu. No, ovog puta, to je svijet filma koji nas čeka iza zastora.

Privatna arhiva tvrtke Studio Franić Šekoranja

Cijeli moj put do kina u Kaptol centru vrijedi ponoviti. Oni koji u Zagreb samo navrate nakratko, mogli bi me slijediti. Krenite u kasno popodne od Jelačićplaca Ilicom do Dežmanove ulice. Dežmanova je kratka, pobočna, čak pomalo skrivena ulica koju smo nekad davno zvali Dežmanov prolaz. Odnedavno, to je možda i najvažnija zagrebačka mondena ulica koju bih pretenciozno mogla usporediti s trenutno najpopularnijom modnom ulicom Mount u Londonu, u Mayfairu, kad bismo mi imali svoj Connaught Hotel i trgovine Balenciaga, Celine i Louboutin u samo jednoj ulici.  No, kakav smo mi London, takva je i Dežmanova Mount Street – manje raskošna, ali pojednako popularna među upućenima, zagrebačka it street.

Proći ćete megapopularni Dežman bar u kojem sjede djevojke u skupim ljetnim haljinama i piju najbolja vina na čaše, sve moguće domaće i strane rakije (teranino je jedna od najpopularnijih), aperitive, pjenušce i craft piva, a uvijek jedu i neke zalogajčiće, ništa što stvarno deblja.

Preko puta je Flores, trgovina i kavana s niche parfemima, a tu je i Galerija/cvjećarnica Saša Šekoranja. Nitko ne može uhvatiti duh onog najboljeg u Zagrebu dok ne posjeti ovaj mali ‘lutkarski teatar’ i cvjećarnicu u jednom, s najživopisnijim rekvizitima, autorskom keramikom, vrčevima i bokalima, punjenim pticama, ili što već Sašu tog tjedna inspirira.  Trenutno tu caruju vunene ovčice u prirodnoj veličini, na kojima se može sjediti ili ih gledati okružene cvijećem i u mašti vidjeti neku mediteransku livadu na kojoj nekim čudom raste njegovano cvijeće. Takve je ovce u svom salonu držao Yves Saint Laurent, napravio ih je samo za njega umjetnik Lalanne, no Sašinima je ipak ljepše među cvijećem nego onima u pariškom salonu koji je Yves ponekad želio vidjeti kao farmu u Normandiji.

Niti stotinu metara sjeverno od galerije nalazi se i Sašina kavana Velvet, uređena kao spoj budoara, engleskog kluba s knjižnicom i likovne radionice, pravi užitak za sve koji vole otkrivati interijere originalne, autentične estetike.

Slijedite me i dalje. Od Velveta sam krenula stepenicama u Mesničkoj ulici na Gornji grad, produžila do Muzeja grada Zagreba i starinskih drvenih stepenica koje vode do silno popularne Tkalčićeve ulice. Tu je i Kaptol centar.

Stigla sam do kina, do užitka u mraku, do pet kino dvorana koje su Saša Šekoranja i Dean Franić svaku uredili drugačije, s drugačijim foteljama, lampama, zidnim tapetama ili ukrasima. Jedna je građanski engleski klub, druga noćni klub s neonskom instalacijom, treća najsličnija art kinima u velikim europskim gradovima… I cjenovno su u velikom rasponu:  za najluksuzniju dvoranu uređenu poput kluba s noćnim lampicama, stolićima za piće i udobnim foteljama s oslancima za noge u prvom redu, cijena je najviša, no uz kino ulaznicu dobijem i piće na šanku i novu priliku da dugo kontempliram neobičnu instalaciju. Šank koji je zabavan poput brodvejske pozornice dobro je i opremljen, čak i sa snackovima, no ‘cirkus’ na baru katkad zamijenim s  bujnim zatvorenim vrtom u koji se ulazi iz bara. Vrt, koji pomalo podsjeća na bečki Palmenhaus, secesijski staklenik i restoran u Burggartenu, ipak mi je draži zimi jer kod nas nema zimskih vrtova s bujnim zelenilom.

Privatna arhiva tvrtke Studio Franić Šekoranja

Što je to zapravo boutique kino? Je li to samo raskošnije uređeno kino? Zapravo ne. Usporedimo ih s boutique hotelima – oni su češće mali, prije inventivni, moderni, dobro dizajnirani i zanimljivi nego li raskošni. Je li boutique kino neki zagrebački izum? Nije. Bit će ih još nekoliko po Hrvatskoj, a ima ih dakako po cijelom svijetu; u New Yorku ih ima nekoliko, poznato je kino Electric u Londonu, u Portobellu.

Filmski entuzijasti, naime, odnedavno se trude vratiti publiku u kina. Ne radi se samo o zaradi, radi se i o budućnosti filma kakvog poznajemo.

Neki filmovi moraju se gledati u kinu da bi ih doživjeli kao čudo kakvo jesu, da bi i mi njima i oni nama dali sve. Svatko će se sjetiti jednog od takvih filmova koje zauvijek pamti jer je ih ‘proživio’ u mračnom kinu, uz jaki zvuk koji potiče identifikaciju i prebacivanje u neki drugi prostor i vrijeme, na velikom, divovskom platnu, pored kojeg kao da živimo s likovima. Za mene su to bili Doktor Živago i Lawrence od Arabije, 2001 Odiseja u svemiru i stotine drugih, nedavno Gravity i Povratnik, Dunkirk. Previše volim filmove da bih zauvijek odustala od kina koje nudi pravi filmski doživljaj.

Nada Mirković

Zatvori reklamu