Lole iz komšilukaO kulturi

Nejra Latić Hulusić: Dušebrižnici su naši paraziti

tekst: Nejra Latić Hulusić

Najteže preživi ono što oboli od parazita. Dok ljekari, botaničari i veterinari shvate šta te napalo, živo biće se sasuši i odumre dijeleći energiju sa parazitima i onim ćelijama što postoje da bi jele one zdrave.

Foto: Armin Durgut

Počela sam ramišljati o parazitiranju šunda na odumirućem stablu kulture nam u državi, dok sam pokušala se probiti kroz masu djevojaka obučenih u vjenčanice u bojama, koje su se načičkale ulicom oko crvenog tepiha ovogodišnjeg SFF-a, pjevušeći stihove preglasne muzike iz kafane preko puta Narodnog pozorišta. Naljutila sam se i počela tersati o tome kako neko potroši život i razvuče sebi pamet dok ne napravi nešto veličine SFF-a u ovoj nesretnoj nam zemlji, da bi se na to zalijepila kič parada prečudnih likova. Onda zaglavim u gužvi među djevojkama koje se pokušavaju probiti što bliže ogradi crvenog tepiha. I shvatim da ta dva svijeta zapravo žive u simbiozi. Niko tu ne parazitira. Nije baš kao da su raspravljale o regionalnog kinematografiji, ali shvatih da njih iz nekog razloga čini važnima blizina crvenog tepiha, a crveni tepih dobiva svoj smisao samo ako oko njega stoji neko će aplaudirati dok ekipa filma prođe. I to je tante za tante jedan pošteni odnos.

Taman sam sebi taj ekosistem posložila, kad me sutradan upita drugarica da li je istina da je direkcija Sarajevo film festivala počela naplaćivati slikanje na crvenom tepihu 15 KM? U šoku objasnismo da nije istina i da je to neka nebuloza. Ali ona ne odustaje i kaže da svako živi na Facebooku tvrdi da je tako. Kaže da je neko ozbiljan napisao da se za 15 KM može biti na crvenom tepihu. Umorna od divnih filmova, priprema za dvije projekcije svog novog dokumentarca, presvlačenja po kancelariji i grljenja dragog naroda iz branše, jedva povezah kako je ova priča zazvonila kroz šuplje glave i došla do moje prijateljice koja je u nedostatku vremena da osvježava socijalne mreže i prebire portale, ostala šokirana ovom dezinformacijom. Desilo se to tako što je jedan ozbiljan i čitan čovjek napisao da karta za film u Narodnom pozorištu košta 15 KM i da svako može kupiti kartu i ući u Narodno da pogleda film, a da bi ušao svakako mora proći crvenim tepihom. To što neko kupi kartu za film, uđe na crveni tepih i izađe na stražnji ulaz pozorišta, a da ne sačeka ni da film počne jeste davanje novca za par sekundi na tepihu. Ali to nije taksa za pojavljivanje na tepihu. To je cijena ulaza na film. Ali, glava šuplja, puno slova za smarati se u kolumni, pa se lijepo pročita samo neka rečenica koju je neko izdvojio i onda opleti i raspravljaj o srozavanju kulture starletama na tepihu.

I tako, za tren oka, ljudima koji u životu nisu čuli da postoji neka Maca, te kao i ja uporno misle da referiraju na crnobijelo mače koje je nekoliko noći trčkaralo crvenim tepihom, oduzme se nekoliko megabajta memorije u mozgu pohranjivanjem informacije o nekoj nesretnoj starleti koja se voli skidati previše. Umjesto da neko nauči nešto iz priče o majci troje djece koja mora birati između karijere spisateljice i njene porodice iz Gruzije, o čemu govori jedan od pobjedničkih filmova, neko je tražeći #SFF otkrio da postoji Maca Diskrecija.

Tu shvatim da su dušebrižnici zapravo najgori paraziti koji sisaju život iz svega. To su ljudi puno bliže nama iz umjetničke čete nego ovim fer curama sa početka priče. Uvijek su nam negdje oko stola u kafani, na svim prijemima i među stvarnim i virtualnim prijateljima. Uvijek nam se smješkaju, lajkovima podržavaju projekte i grade imidž nekoga ko silno podržava kulturnu scenu i troši tastature analizirajući istu. Pod analizirajući kulturnu scenu podrazumijevaju duge online rasprave o tome ko se pojavio na crvenom tepihu i degradirao im kulturnu svetinju kao jedne godine Božo suknjom, pa Maca i Karleuša dekolteima, pa ovaj u patikama, pa ova pokrivena, ova futava, ona dlakava… Zapravo iza cijele brige njihovih duša stoji parazitiranje na hashtagu #SFF i želje da se postane dijelom nečega bez da potrošiš 15 KM ili još bolje napraviš film vrijedan SFF-a. Zakon društvenih mreža je i da ako neki # popljuješ da će ti boje status proći sa lajkovima. I tako paraziti žive od lajkova od dešavanja do dešavanja, komentarišući sve i svakoga sa najčešće najnebitnih aspekta, uglavnom se baveći time ko je šta obuo, viri li nekome kosa ispod marame ili dio grudi sa strane iz haljine. Radi njihovog dobra i iz najbolje namjere.

Dočekala sam i svjetsku premijeru svog dokumentarnog filma. Sabrina, koja sa mnom potpisuje režiju i ja smo zaključile da je potpuno nebitno šta ćemo obući jer imamo film u takmičarskom i neće nam štikle puno pomoći da film bude manje ili više dobar. Film govori o pokrivenim ženama u našoj zemlji i njihovoj borbi da objasne da je staviti maramu bio njihov izbor, a ne neka kazna. Jedna protagonistica u filmu je rekla da ne smije postojati zakon koji nameće ili zabranjuje neki način odijevanja, ali da mora postojati zakon da se svi obrazuju. I tu je lijek našoj bolesti i način da se paraziti uklone. Treba ih nahraniti i oni odu.

Kada bi se svi obrazovali koliko je u njihovoj intelektualnoj i materijalnoj moći, čitali, gledali i radili na sebi, umjesto Mace bi se bavili pismenim prikazima rumunjskih filmova, goli biste pored njih mogli šetati dok čitaju Habermasa o javnom mnijenju, a umjesto zgražavanja nad tuđim haljinama dizajnirali biste svoje. Ovako, da utole prirodnu glad ljudskog bića za kulturom i osjete se dijelom nečega važnog, umjesto da se nahrane knjigom ili filmom, hrane se lajkovima na što veću uvredu nečijeg bića ili događaja iz svijeta kulture.

Zatvori reklamu