Lole iz komšilukaO ljudima

Otrijeznila sam se od tebe i nas

tekst: Ana Kolar

Na svaki spomen alkohola lagano protrnem. Razmislim treba li mi to zbilja večeras, kako ću reagirati i kako ću se osjećati. Ne osuđujem ljude koji ga manje ili više redovito konzumiraju, njihov život i njihovo tijelo. Imaju pravo odabrati što žele. Tako sam mislila prije, a tako mislim i sada, nekoliko godina nakon što sam izbacila alkohol(izam) iz svog života.

Krenulo je stereotipno. Zaljubila sam se, prihvatila ga onakvog kakav je bio dok me nije sreo jer u “to” sam se i zaljubila pa pustila da tako ide neko vrijeme. Uselila se praktički odmah, nesvjesna da sam se uselila u birtiju. Nesvjesna da je nasred stana šank otvoren sve sate u danu, sve dane u tjednu. Pa pijem i ja povremeno, više od mog prosjeka ali i dalje pod kontrolom. Svega dva-tri puta tjedno, ništa previše, uz hranu i društvo. Kad mi  je dosta povučem se u spavaću sobu i čekam da “tulum” završi. Da mi se on vrati. Kakav god jer ga volim u svakom njegovom stanju.

S vremenom se šank u kući zatvarao preko tjedna i selio na druge lokacije na kojima je bilo više boca i okusa. Meni se to nije dalo pratiti pa sam uživala u miru, kod kuće. Čekala s ručkovima i večerama, čistila, peglala… ležala uz mobitel. Često bih i zaspala dok ne bih čula ključeve koji padaju ispred ulaznih vrata. Zatim korake na sve četiri. Nekad i pjesmu, a nekad i čitav zbor jer se službeni šank zatvorio. Koga briga radim li ja ujutro? Koga briga jesam li pojela ručak koji sam skuhala ili čeka u frižideru neka bolja i trijezna vremena?

Pokupi se i taj zbor, dobra sam domaćica pa otpratim sve. Ostajem sama s njim i čašicom za laku noć. Odnesem ga u krevet. Raspada se po podu. Grči se ispred školjke. Oslanja čelo na moje dlanove. Odgmiže do kreveta i cendra dok ja perem pod jer nema šanse da u takvom stanju nacilja školjku. Koga briga što mi je to drugi put da sam taj dan oprala istu kupaonicu?

Vraćam se u krevet, mirna sam jer je tu, jer je dobro. Jer je sa mnom. Obećaje mi sve što želim. Grli me, plazi po meni, ispričava mi se. “Ufff, ovo je jedan od boljih dana!” – pomislim si svaki put kad mu raspoloženje ode u plus. Kad ode u minus onda se tresem. Trudim se ne čuti sve ružne riječi, prijetnje, prekide… Istrpim i nadam se da će sutradan sve zaboraviti. Obzirom da zaboravi da mi je obećao djecu i vikendicu nebrojeno puta, rekoh si: “Zaboravit će i da nije zaljubljen u mene, da mu ne trebam, da želi biti sam.”

I zaboravi. Svaki put. Ali ja ne.

Sve sam češće bila kompletno trijezna. Ako bismo i otišli na šank, njegov ili neki tuđi, naručivala bih vodu ili čaj. Što sam ja manje pila, to je on više. Volio je biti mrtav pored mene žive. Volio je što mu je to izgovor za sve. Volio je što je meni to izgovor za sve ostalo. On ovisan o alkoholu, ja ovisna o njemu. I tako (pre)dugo.

Zamijenila sam ovisnost za ljubav. Uvjeravala samu sebe da će se promijeniti jer znam da može, pokaže to svakih deset-jedanaest mjeseci za vrijeme Korizme, znači može. Ali neće. Kao što neće ni druge stvari koje pijano obećava. A ja ih i dalje mislim da želim i pijano i trijezno. I dalje se skrivam iza infantilne zaljubljenosti.

S vremenom sam se prestala bojati kad je dolazio u krevet četveronoške. Pod bih prala jednom nogom ili ga ne bih uopće oprala, neka sam riba vlastitu rigotinu. Meni se ne gadi rigotina nego moj odraz u istoj. Ako bi tražio išta od mene, ne bi to dobio. Nisam pila, a imala sam osjećaj da sam bila natopljena alkoholom više od neke spužve. Stisnuo bi me, a iz mene bi izlazila mržnja u potocima. Ti potoci izlijevali bi se u svim smjerovima. Prema njemu, prema šanku, a prema meni nije jurio potok već rijeka. Nezaustavljiva rijeka mržnje, alkohola, prijezira i jada.

I onda sam shvatila. Konačno mi je došlo iz guzice u glavu da nije on taj koji ima problem, nego ja. On je samo alkoholičar koji voli sebe, a ja sam pijana od tuđeg alkohola i mrzim se najviše na svijetu.

Puno previše kapi kasnije, pričekala sam da opet ode ka nekom šanku, potrpala sam svoje stvari, nazvala da dođu po mene i zalupila vratima.

Otrijeznila sam se.

Od tada sam pila svega nekoliko puta. Ne treba mi. Odbojno mi je i podsjeća me na taj jad i mržnju prema sebi koju sam godinama zalijevala.

Reći će da što mu nisam pomogla. Da što se nisam borila. Da zašto sam tako kukavički otišla. I ništa od toga nije istina. Pomagala sam mu toliko da sam sebe zaboravila i zamrzila, borila sam se do trena kad više od muke nisam mogla na vlastitim nogama stajati, a zašto? Da dokažem nekome da je u krivu? Da mu otvorim oči da to što čini ne šteti samo njemu? Ne. Nije to ta lekcija koju sam iz svega trebala izvući. More je lekcija iz cijele alkoholne škole.

Jedna je da ne možeš pomoći onome tko tu pomoć ne želi, tvoju ili bilo čiju tuđu. Druga je da konačno shvatim gdje su mi granice i da sam ih previše rastegnula. Treća je da razlikujem ljubav od ovisnosti. Četvrta je da prestanem živjeti u strahu od napuštanja. I to ne da će me napustiti netko drugi nego ja sama jer to je upravo ono što se tih nekoliko godina događalo. Bila sam tu za sve osim za sebe. Tada i nikad više od tada.

Pokupila sam stvari i zagrlila se. Prestala se tresti i počela smijati. Ponovno smo zajedno. Ja i ja.

Do idućeg puta, grlite se(be)!

A.

Zatvori reklamu