AktivizamHrabra Lola

Oko 16.000 ljudi u BiH želi donirati organe

tekst: Vesna Drakulic

Ljudski život je nepredvidiv i bolest zakuca na vrata kada joj se čovjek uopšte ne nada. Svakog dana u BiH nekome je potrebno transplatirati jetru, bubreg ili neki drugi organ, a donora je sve manje. Naravno da će svako ko može pomoći članu svoje porodice tako što će mu donirati jedan bubreg, ako je dovoljno zdrav da preživi s jednim. Međutim, postoji još jedan način da se spasu ljudski životi, a to je doniranje organa nakon smrti.

Milan i Smilja Vidović iz Međeđe kod Kozarske Dubice 2007. godine pretrpjeli su najteži udarac koji život može da donese – u saobraćajnoj nesreći izgubili su svog sina Slobodana. Kada su im doktori saopštili da ga nikako ne mogu spasiti, Slobodanov otac je odlučio da donira sinove organe kako bi pomogao teško bolesnim ljudima. Razgovarao je sa svojom porodicom o tome, a njihov jedini uslov bio je da upoznaju primaoce organa njihovog sina. Zahvaljujući ovoj plemenitoj odluci porodice Vidović spašeno je pet ljudskih života. Bobo nastavlja da živi u drugim ljudima koji su vječno zahvalni porodici Vidović na tome što su im pružili drugu šansu za život

Iako je o slučaju porodice Vidović snimljen i dokumentarni film „Novi život“, ljudi na ovim prostorima i dalje ne znaju dovoljno o doniranju organa nakon smrti. Zbog negativnih reakcija okoline, naši sagovornici koji su potpisali donorsku karticu su nas zamolili da ne otkrivamo njihove identitete. Jedna sagovornica je bila u pripremi za tešku i rizičnu operaciju i prognoze nisu bile optimistične. Imala je veoma male šanse da preživi i stalno je razmišljala o tome da njeni organi mogu nekome pomoći. I sama je majka i vjerovala je da na taj način može da pomogne da se spasi život nečijeg djeteta ili roditelja. Zato je odlučila da potpiše donorsku karticu. Srećom, operacija je bila uspješna. Ostali sagovornici su se odlučili na potpisivanje donorske katice zato što su svjesni da njihovi organi mogu pomoći nekome ko je teško bolestan.

Međutim, reakcije porodice i prijatelja su uvijek iste – svi se boje prodaje i krađe organa. Zato je veoma važno naglasiti da je prodaja i kupovina organa zabranjena prema “Human Organ Transplants Act” iz 1989. godine i smatra se krivičnim djelom u BiH. Takođe je bitno informisati javnost i o tome da postoji Donorska mreža BiH, da svaki čovjek može odlučiti želi li biti donor ili ne, te da nakon smrti porodica može odbiti doniranje organa.

Donori mogu biti ljudi iz Federacije BiH i Republike Srpske. Ukoliko želite da nakon svoje smrti spasite život drugoj osobi, prvo što treba da uradite jeste da potpišete donorsku karticu. Da biste to uradili, obratite se Donorskoj mreži Bosne i Hercegovine sa sjedištem u Tuzli, na broj telefona 035 303 470 i Donorskoj mreži kantona Sarajevo na brojeve telefona 033/269-070 i 033/269-071. Nakon toga ste dužni da porodicu obavijestite o svojoj odluci. Doktorica Halima Resić, potpredsjednica Donorske mreže BiH i predsjednica Udruženja ljekara za nefrologiju, dijalizu i transplantaciju bubrega (UNDT) u BiH naglašava da bez obzira na donorsku karticu, porodica ima posljednju riječ.

„Donorska kartica predstavlja samo jedan vid provokacije sa ciljem da upoznate familiju i prijatelje o vašoj želji. Ukoliko porodica nije saglasna može odbiti doniranje organa iako ste vi potpisali karticu“, objašnjava doktorica Resić.

Doktorica Halima Resić

U Bosni i Hercegovini je od osnivanja Donorske mreže BiH do danas potpisano oko 16.000 donorskih kartica. Prva ovakva transplatacija urađena je 2006. godine i otada do 2017. godine bilo je ukupno 24 donora. Tokom protekle tri godine u BiH je presađeno 75 organa, odnosno 31 bubreg, devet jetri i 35 rožnjača.

Doktorica Nermina Rizvanović, anesteziologinja i bolnička eksplantacijska koordinatorica u Kantonalnoj bolnici u Zenici, objašnjava da je danas moguće nakon smrti mozga vještačkim putem očuvati organe preminule osobe za transplataciju. Ukoliko porodica ne dozvoli doniranje organa, doktori su dužni kod moždano mrtve osobe prestati sa daljim vještačkim održavanjem disanja i cirkulacije.

U slučaju da porodica pristane na doniranje organa preminule osobe, informacije o donoru se prijavljuju u Centar za transplantaciju pri Federalnom ministarstvu zdravstva u Sarajevu. Ključni kriterijum je podudarnost tkiva donora sa tkivom primaoca i zato se radi tipizacija tkiva. U Kantonalnoj bolnici u Zenici se radi eksplantacija organa, u kliničkom centru u Tuzli se presađuju bubrezi, jetra i rožnjače, dok se u Sarajevu radi samo transplatacija bubrega. Doktorica Rizvanović naglašava da se sve mora uraditi što brže zbog kvaliteta organa koji će se transplantirati.

“Tipizacija tkiva se obavlja isključivo u Sarajevu, zbog čega prođe između deset i 12 sati od trenutka utvrđivanja smrti do eksplantacije organa. Sama eksplantacija organa traje oko dva sata, osim ako ne dođe do nekih nepredviđenih problema. Najduže smo održavali donora 30 sati prilikom eksplantacije srca, jer smo čekali kardiohiruršku ekipu iz Njemačke. U kliničkim centrima koji mogu samostalno obavljati eksplantacije i transplantacije to vrijeme je sigurno kraće, oko osam sati”, objašnjava doktorica Rizvanović.

Doktorica Nermina Rizvanović

Iako se u svijetu presađuju i srce, pluća, gušterača, crijeva, koža, koštana srž, kosti, srčani zalisci, tetive i ligamenti, to u BiH nije moguće zato što se, prema riječima doktorice Rizvanović, doktori edukuju najčešće o sopstvenom trošku.

“BiH nema krovnu instituciju koja se bavi pitanjima transplantacije organa, a samim tim nema ni jasno formulisanog plana za razvoj transplantacijske djelatnosti i edukaciju ljekara u oblasti transplatacije. Edukacije se obavljaju u inostranstvu i skupe su. Anesteziolozi iz Kantonalne bolnice Zenica su četiri puta bili u Zagrebu na edukaciji iz oblasti dijagnosticiranja smrti mozga i održavanja donora. Svaki put smo sami finansirali edukaciju. Slobodno se može reći da je transplantacijska djelatnost u BiH svedena na entuzijazam nekolicine ljudi u kliničkim centrima u Tuzli, Sarajevu i Kantonalnoj bolnici u Zenici”, ističe doktorica Rizvanović.

U Kantonalnoj bolnici Zenica od septembra 2014. godine do danas je dijagnostikovano 25 slučajeva moždane smrti. U tri slučaja doktori nisu razgovarali sa porodicom u vezi doniranja organa zbog medicinske kontraindikacije. Od preostala 22 slučaja imali su 11 pristanaka i 11 odbijanja. Sa druge strane, u zemljama koje su članice evropske donorske mreže “Eurotransplant” procenat pristanka na doniranje je od 85 do 95%.

“Ovako loša situacija kod nas je rezultat nepostojanja sistematičnog i planiranog transplantacijskog programa. Transplantacija treba da bude nacionalni zdravstveni interes jedne zemlje. Nažalost, kod nas su liste čekanja za bubreg, jetru i rožnice na nivou Federacije BiH dok zajedničke liste na nivou čitave BiH ne postoje”, otkriva doktorica Rizvanović.

Prva ovakva transplatacija bubrega u Bosni i Hercegovini urađena je 2006. godine, a prema podacima UNDT BiH, do danas je bilo ukupno 20 donora preminulih moždanom smrću, što znači da je presađeno 40 bubrega. Od tog broja je bilo osam donora koji su potpisali donorsku karticu.

„Donorska  mreža u BiH registrovana je kod ministarstva pravde  Bosne i Hercegovine.  Ona predstavlja nevladinu  organizaciju koja se bavi  promocijom transplantacije organa u cijeloj Bosni i Hercegovini. U drugim zemljama je ovakva organizacija u sastavu ministarstva zdravstva. U BiH ne postoji jedno ministarstvo zdravstva koje bi trebalo da organizira, usmjerava, finansira, popularizira, pomaže u izradi zakonske legistrative finansira i kontroliše rad ovakve organizacije“, objašnjava doktorica Resić.

Jedno od pitanja koje najviše muči građane jeste i da li doniranje organa mijenja izgled tijela preminule osobe. To se ne dešava zato što organe i tkiva iz tijela preminule osobe uzimaju iskusni hirurzi i to rade sa mnogo pažnje i poštovanja. Ukoliko želi, porodica može vidjeti tijelo poslije takve operacije.

Doktorica Rizvanović je u svojoj praksi razgovarala o doniranju organa sa ljudima čiji su najdraži preminuli, a za Lola magazin otkrila je koja joj je situacija posebno ostala u sjećanju.

„Ako bih trebala izdvojiti neku situaciju onda su to svakako dva slučaja kada su nam roditelji sami ponudili organe svoje preminule djece. Mi ih nismo stigli ni pitati za doniranje. Neposredno nakon što smo saopštili da je kod njihove djece utvrđena smrt mozga roditelji su nas pitali postoji li mogućnost doniranja i može li se pomoći nekom drugom. To se ne zaboravlja! I dan danas se često čujem sa njima i oni se nikada nisu pokajali zbog svoje odluke”, priča doktorica Rizvanović i dodaje da je uvijek dirne plemenitost i snaga ožalošćenih ljudi koji pristanu na to da organi njihovih preminulih budu donirani kako bi se spasili životi drugih ljudi.

Ukoliko se predomislite i ne želite da vaši organi budu donirani nakon smrti, tada treba da uništite donorsku karticu i obavijestite porodicu i prijatelje o svojoj odluci. No, ako ostanete pri svojoj odluci i porodica to nakon vaše smrti ispoštuje, onda znajte da će se zahvaljujući vama spasiti životi petoro ljudi.

Zatvori reklamu