Ponekad svoju obitelj vidim u priči koju je ekranizirao Wes Anderson. Članovi moje obitelji lako bi se ugurali u neke njegove filmove, moji bi roditelji postali prijatelji s nekim njegovim likovima, moja bi sestra dobila glavnu ulogu u njegovom filmu koji još ni ne postoji.

Naše obiteljske svađe i tragikomične situacije gutali bi svi ljubitelji čudnjikavih priča. Moja je majka inspiracija za “Blue Jasmin” Woodyja Allena, pomislila sam to čim sam upalila taj film. Moj je otac mješavina Lestera i Colonela (“American Beauty”), prelazi iz strogog oca koji ne poznaje emocije u oca koji sve shvaća. Povremeno se ponaša kao tinejdžer koji upada u nevolje, jer još nije naučio da ne može vječno igrati ulogu najmlađeg djeteta u obitelji.

Užasno su me rastuživale svađe koje sam morala slušati doma. Znalo mi se dogoditi da u četiri ujutro budem izbačena iz tatinog stana, pa s torbom na leđima moram krenuti do majke. Ujutro je bila škola, no ja ne bih zakasnila. U školi sam imala sve petice. Suze sam ostavljala za kasnije, kada dođem doma. Kasnije, kada sam malo narasla, petice i učenje ostavila sam strane, a roditelje sam prestala shvaćati ozbiljno. Kada proživite besmislena svađanja, prozivanja, inat i prepucavanja, svoje roditelje prestanete doživljavati kao odrasle ljude. Nerijetko sam vlastitim roditeljima bila roditelj i to me sputavalo u mnogim stvarima.

– Ne mogu, moram praviti ručak.

Često su znali čuti moji prijatelji. Otac mi je često branio stvari. Nikada se nije mogao dogovoriti hoće li biti roditelj koji sve dopušta ili onaj koji ne da ništa. Nije mogao ni dokučiti hoće li me podržavati ili će stajati iza mojih leđa i govoriti mi da su moje slike besmislene i da mi nijedna priča ne valja. Nakon nekoliko dana, pozvat će me da čitam priču njegovim prijateljima i kupit će mi štafelaj.Moj će mi otac ostati zagonetka sve dok ne odrastem. Cijeli ćemo život imati love-hate odnos i cijeli će mi život prigovarati zbog stvari koje mu zapravo ne smetaju.

Tražila sam očeve putem kojih bih mogla opisati svoga i pronašla sam dijelove svog oca u mnoštvu filmova. “American Beauty” film je pomoću kojeg ću savršeno opisati ono što želim. Postojali su dani kada se moj otac pretvarao u Lestera, glavnog lika ovoga filma i oca povučene i pomalo drugačije Jane.

Lester je nezadovoljan svojim životom i Lesteru je svega dosta. On okreće novi list i počinje se ponašati kao tinejdžer. To su oni momenti koje sam znala viđati u svom ocu. Znalo se dogoditi da vikendom dođe doma nakon mene. Znalo se dogoditi da dobiva pozive za sud jer se potukao u avionu s prijateljem s kojim je krenuo na put. Znalo se dogoditi da nas probudi u tri ujutro da pečemo ribu i onda nam reći da je jedemo mi jer on nije gladan. Znali smo s njim plakati od smijeha jer je u pet ujutro odlučio da ga trebamo ošišati za sutrašnju svadbu, a onda na istoj nositi kapu cijeli dan.

Nekada je bio Colonel, otac misterioznog susjeda koji je zaljubljen u Jane.Njegov je otac strog, njegov otac ne dopušta ništa osim discipline. On osuđuje sve što nije po pravilima. Takva strana mog oca tjerala me na plakanje, tjerala me da odustajem od stvari i da se bojim reći ono što mislim. Njegova druga strana tjerala me da zavidim ljudima koji razgovaraju sa svojim očevima o svemu. Nekada sam se bojala pitati ga smijem li ići na koncert, rođendan ili na izlet. Njegova druga strana tjerala me da lažem i da često odlazim nekamo bez pitanja.

Naše su svađe postale dobro poznate mojim bliskim ljudima. Često sam odlazila spavati kod prijateljica i prijatelja. Znalo se dogoditi da po tjedan dana ne odem doma i da, nakon što se vratim, tata i ja ne pričamo danima. Onda sam, kada mi je bilo devetnaest godina, odlučila stati tome na kraj. Sjećam se svakog detalja. Posvađali smo se oko apsolutne gluposti. Ispao mi je margarin iz ruku i to mu je dalo povoda da se dere na mene kao da sam ubila pola susjedstva. Isplakala sam dušu, otišla u sobu i pravila se da učim.

U kofer sam složila sve svoje krpice i knjige i položila ga ispod kreveta. Otišla sam van i napila se jeftinog vina. Čekala sam da zaspi te s prijateljima krenula do stana. Ušuljala sam se u stan, uzela svoje stvari i istrčala što sam brže mogla. Takav osjećaj slobode doživjela sam samo tada.

Otišla sam u Zagreb. Tamo su me čekali ljudi koje sam tada voljela više nego svoju obitelj. Oni su bili moja obitelj i oni su sve shvaćali. Sestri sam javila da sam na sigurnom i da neko vrijeme neću dolaziti doma. Kada sam se vratila, neke su se stvari promijenile. Moj se tata više nije derao na mene, a i ja sam bila čvršća, znala sam jasno i glasno reći NE.

Zbog čega sam uopće odlučila pisati o ovome? Odlučila sam pisati o ovome jer mnogi ljudi ostanu u okovima svojih roditelja. Od bliskih ljudi čujem priče koje me nekada sjete na moju. Zbog čega bi laž bila bolji izbor od istine? Kada je kukavičluk postao jači od hrabrosti? Naši roditelji nekada ne znaju što je najbolje za nas i nekada smo mi ti koji smo odrasliji i zreliji.

Teško je skupiti hrabrosti i suprotstaviti se nekome tko ti treba biti autoritet. No, najčešće ne postoji drugi način da im dokažeš da nisu u pravu. Sjedila sam, nekada, satima za stolom i slušala riječi koje će me kasnije tjerati da propuštam prilike života. Sjedila sam, nekada, za stolom i borila se s nevidljivom rukom koja me držala za usta. Najljepši je osjećaj čuti sam sebe. Najljepši je osjećaj biti glasan i svojim riječima osvojiti slobodu. Nije li najljepše biti slobodan?

Svoje sam roditelje pronalazila u mnoštvu filmova o disfunkcionalnim obiteljima. No, tko nije? Dijelove svojih života možemo pronaći u filmovima, knjigama i pjesmama. Moj je tata spoj duhovitog roditelja koji će sve učiniti za tebe i roditelja koji će učiniti da se bojiš svega. Ja sam u jednom trenutku života odlučila biti sama svoj roditelj i ta mi je odluka promijenila život.

Bosonoga.com – Nina Bljak