AktivizamHrabra Lola

Kako je jedna novinarka ljudima olakšala boravak u staračkim domovima

tekst: Vesna Drakulic

Kada je prije tri godine Jay Newton-Small smjestila svog oca u starački dom, na prijemu su joj dali da popuni upitnik od 20 strana. Njen otac je patio od Alchajmerove bolesti i zbog slabog pamćenja i uznemirenosti njegovateljima je bilo veoma teško da o njemu brinu. No, dok je Jay, nekadašnja novinarka magazina “Time”, pregledala dugački upitnik imala je osjećaj da to i nije baš najbolje rješenje.

Rekla je zaposlenima u staračkom domu da oni jednostavno neće imati vremena da čitaju 20 stranica o svakom pacijentu i predložila im je da umjesto popunjavanja upitnika napiše priču o svom tati. I to je i uradila. U priči o svom ocu navela je čak i to da je on svojevremeno honorarno radio kao vozač Winstona Churchilla, kao i to da je volio šetati oko čempresa i po poljima lavande u kućici na selu na jugu Francuske. Svi radnici u staračkom domu bili su oduševljeni!

“Zahvaljujući toj priči njegovatelji u staračkom domu su sada znali lične detalje iz života mog oca i to im je pomoglo da razumiju šta ga može uznemiriti, a šta bi ga moglo usrećiti. To je potpuno promijenilo način na koji su ga njegovali”, objašnjava Jay.

Jay Newton-Small

Presrećna zbog uspjeha i još više zato što je sada bila sigurna da će njen tata dobiti odličnu njegu, Jay je uskoro počela pisati priče i za druge ljude koji su bili smješteni u staračkom domu. Prvo je to radila kao uslugu prijateljima, ali pošto su rezultati bili fantastični, Jay se ubrzo odlučila na to da napusti novinarstvo i počne se baviti isključivo time da obezbijedi online profile sa ličnim anegdotama, fotografijama, video snimcima i omiljenim pjesmama za svaku osobu smještenu u staračkom domu. I tako je nastala njena organizacija “MemoryWell”. Jay zapošljava freelance novinare koji prikupljaju fotografije i ostale potrebne informacije o ljudima u staračkim domovima. Istraživanja su pokazala da se agresivno ponašanje pacijenata smanjuje kada oni koji brinu o njima znaju kakav je bio njihov život prije dolaska u starački dom. Jay objašnjava da čak i najbolji njegovatelji teško dopiru do ljudi koji pate od demencije jer ne mogu da shvate zašto rade to što rade i zato su pacijenti veoma često izolirani. Stvari se dodatno zakomplikuju zbog činjenice da se u staračkim domovima osoblje često mijenja, zbog čega je manje vjerovatno da će njegovatelji imati vremena da prouče detaljne informacije o svakom pacijentu.

Njegovateljica koja brine o Jayinom ocu u staračkom domu je bila oduševljena kada je čula da je on bio diplomata pri Ujedinjenim Nacijama i zahvaljujući tome je dobro poznavao njenu rodnu Etiopiju.

“O Bože, ne mogu da vjerujem da je vaš tata osam godina živio pod vladavinom Hailea Selassiea i da je upoznao cara!”, to su bile riječi koje je njegovateljica rekla Jay nakon što je pročitala njenu priču. Najbolje od svega je što je i Jayin tata bio srećan zbog toga što je imao s nekim da priča o tome. Njegovateljica je satima znala sjediti s njim, pokazivati mu slike Etiopije i tako su se zbližili i bolje komunicirali.

Koliko je ova ideja korisna pokazuje i priča o čovjeku u drugom staračkom domu koji je dobijao prave napade panike kad god bi čuo zvono za doručak, ručak ili večeru. Tek nakon što je o njemu novinar “MemoryWell”-a napisao priču njegovatelji u staračkom domu su shvatili tu njegovu reakciju – čovjek je čitav život radio kao vatrogasac.

Andrew Kazmierczak, izvršni direktor staračkog doma “St. Paul’s House” u Chicagu naglašava da ove priče posebno pomažu u trenutku kada pacijent tek stigne u starački dom.

“Taj tranzicioni period je uvijek najteži dio. Od ovih priča koristi imaju i porodice ljudi koji su smješteni u starački dom. Vole proći kroz to, srećni su što im se pruži prilika da ispričaju priču o mami, tati, baki ili djedu”, objašnjava Andrew.

Jay naglašava da je veoma važno da novinari pišu priče o ljudima smještenim u staračkim domovima. Zašto samo novinari?

“Kada taj zadatak dobiju članovi porodica ljudi smještenih u staračkom domu neke od njih budu dobro napisane, ali većina tih priča je jako loše sastavljena. Osim toga, porodicama ponekad treba nekoliko mjeseci da završe tekst. Morate naći nekoga ko će sve spojiti u jednu cjelinu”, objašnjava Jay.

Kelly Cooke koja brine o načinu života pacijenata u staračkom domu “St. Paul’s House” ističe da je za čitanje ovih priča potrebno samo nekoliko minuta, što ih čini pogodnijim od debelih fajlova u kojima su lični detalji o pacijentu često pomiješani sa medicinskim informacijama i ostalim podacima.

“Ove priče su lakše za čitanje i pacijente bolje upoznajemo kao ljude zato što dobijamo portret koji nam pokazuje ko su oni bili u prošlosti. Nekad smo imali samo formulare u kojima socijalni radnici opisuju ko su pacijenti sada”, objašnjava Kelly i dodaje da je odlična ideja to sve sjediniti online jer će tako negovatelji stalno imati pristup informacijama.

Neki profili na WEB stranici organizacije “MemoryWell” su dostupni javnosti, ali većina njih nije zato što su tako zahtijevale porodice ljudi smještenih u staračkim domovima. U nekim slučajevima njegovatelji imaju uvid u različite verzije priče od članova porodice u kojima samo neki od njih navode da se pacijent trza kada neko spomene određenu osobu.

Ova ideja može da zaživi i na našim prostorima, dovoljno je samo da neko od novinara napiše priču o djedu ili baki koji su nedavno smješteni u starački dom i preda je osoblju. Zamislite koliko bi svima bilo lakše!

Izvor: The Washington Post 

Zatvori reklamu