Lole iz komšilukaO životu

Emociji je potrebno vrijeme, a ne filteri, fokusi i kutevi

tekst: Ana Kolar

Gledam ju sinoć. Trudim se ne pustiti suzu. Ovaj put uspijem. (Mislim, pustim ja suzu kasnije, ali ne ispred nje.) Promatram je, brojim mrlje, nabore i vene koje su vidljivije nego ikad prije. Nije ni čudno jer ima nekih 20 kila manje od mene. Na gotovo istu visinu. Leži jedva pomično kao što to biva zadnjih nekoliko mjeseci.

Meni uvijek isto ZAŠTO? i sveprisutnije DOKLE? Iznad čela. Nemam odgovore ni na jedno od dva pitanja. Sad me to ždere iako znam da ću kasnije, kad sve prođe, biti sretna da ih nisam imala. Jer ih ni ne moram imati. Jedino o čemu bih trebala razmišljati, ili, još bolje, ne razmišljati uopće već samo BITI u tom trenutku.

Biti s njom DOKLE god mogu bez pretjeranih ZAŠTO.

I onda vrtim kasnije kako je to sve čudno. Kako si jedan čas mala curica koja stoji nogama na dasci od wc-a dok te ona maže velikom plavom Nivea tubom. Jer, to je najbolje nakon kupanja i prije spavanja. Ne prođe puno treptaja kasnije, a uloge su se potpuno promijenile osim što ona ne može stajati, ali sve ostalo radimo kao što je i ona meni u dobi dok mi je velika plava Nivea bila doseg uljepšavanja i kozmetičkih proizvoda. Počela sam razmišljati, ne znam ni kako ni ZAŠTO (a možda i bolje da ne znam), o fotografijama. Prvo sam razmišljala o našim zajedničkim, onima kojih se sjećam. Kad sam bila mala, s mora, iz Tuheljskih toplica, s mojih plesnih natjecanja, s mojih rođendana, sa zajedničkih Božića… I onda je sve nekako stalo. Postaneš pubertetlija pa se više ne naslikavaš s članovima obitelji (u mom slučaju ni sa kim, ne samo s obitelji).

Prođe i taj nefotogenični dio života, dođe moderna tehnologija i odjednom fotografiraš svaku pizdariju koju vidiš. Svaki izlazak (Sunca), svaki tanjur, plakat, novu frizuru i make up, a sve ne zbog uspomene nego samo jer je takvo vrijeme. Sve je ubrzano, hrpetina stvari svakodnevno ti prođe pred očima pa zaboraviš i bitno i nebitno, metneš neku fotografiju na internet pa pamtiš “uspješnost” fotografije, a ne njen sadržaj. Vjerojatno jer je sadržaj isti kao i s prethodnih sedam tisuća fotki koje si prije toga objavio. Opet neki tanjur ili opet neka super popularna fotografija s putovanja. I u redu, uživaš u tome kao i masa drugih, ništa čudno. Ali… Nema emocija.

Nema emocija niti prilikom fotografiranja mobitelom (ali i aparatom) jer možeš okinuti nebrojeni broj fotografija. Niti prilikom razvijanja jer tko još razvija fotke. Niti kod iščekivanja jer nema više čekanja da vidiš kako je neka fotka ispala… Sve je instant, a dobro znamo da emocije to nisu niti to mogu ikad biti.

Poželjela sam novu zajedničku fotografiju iako znam da bi me moglo zaboljeti vidjeti moje pune obraze pored njenih ispražnjenih i suhih. Znam da bi me mogao boljeti njen pogled ostavljene djevojčice zarobljene u tijelu staričice koja se gasi. Znam da bi me mogla boljeti uspomena na miris sobe u kojoj će, prema svemu sudeći, zaspati zauvijek.

Ali želim tu fotografiju jednako kao što želim one stare obiteljske albume koji lagano škripe kad okrećeš stranice. Folija je već popucala od stajanja, papir između stranica pokidao se i proizvodi najdivniji zvuk na svijetu dok putuješ kroz svoje djetinjstvo. Fotografije nisu bile fotošopirane, a bome niti u fokusu i nerijetko je u uglu fotografije nečiji palac ili je pola fotke izgorjelo zbog svjetla. Ali sjećaš se svakog detalja. I toplo ti je oko srca dok ih gledaš.

Želim leći u krevet, pored nje, nema veze je li svjesna ili ne. Želim je stisnuti za ruku, nema veze hoće li se čitav krevet, uključujući sa mnom, zbog toga tresti. Želim da nas netko fotografira u krevetu u kojem sam čula najljepše priče za laku noć i dobila najljepše puse prije spavanja. Na toj novoj, možda i posljednjoj zajedničkoj fotografiji, neću vidjeti ni bolest ni starost. Vidjet ću sebe i nju nekad. Kakve smo bile onda, ali smo sad u nekim drugim “kostimima” obzirom da “igramo” neke druge uloge.

Vidjet ću emociju bez obzira na filtere, fokuse i kuteve snimanja. Emocija nije instantna stvar, emociji treba vremena.

DOKLE će trajati? Do kraja (mog) svijeta. ZAŠTO? Jer kažu da se samo meni smije kad ulazim u sobu. Navodno je ljubav prema unucima nešto još manje objašnjivo od one prema vlastitoj djeci. Bit će da su u pravu.

Do idućeg tjedna, dajte vremena sebi i onome što je bitno.

Zagrljaj,

A.

 

 

 

Zatvori reklamu