AktivizamHrabra LolaLjudski odnosi

Seksualnost adolescenata s invaliditetom: Ne okrećite glavu i ne gurajte pod tepih!

tekst: Ana Kotur

U zemlji u kojoj ne postoji edukacija o seksualnosti u opštoj populaciji, u kojoj je uvriježeno mišljenje da se maloljetničke trudnoće dešavaju na zapadu i u kojoj je ‘to’ subjekat, predikat i pridjev pomena intimnosti, gotovo nigdje ne možemo čuti riječ više kako se sa seksualnošću nose adolescenti s invaliditetom i njihove porodice. Kad zagrebemo ispod površine, podaci su više nego obeshrabrujući.

Tri žene i istraživačice, Amera Delihasanović iz Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju “Vladimir Nazor”, Sabina Alispahić sa Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu i Emina Osmanović, u sklopu Udruženja porodica djece i osoba s poteškoćama u razvoju “Dajte nam šansu”, sprovele su istraživanje „Kako se roditelji adolescenata sa poteškoćama u razvoju nose sa seksualnim promjenama i potrebama njihove djece?“.

Cilj istraživanja bio je ispitati s kojim se problemima susreću roditelji djece i adolescenata dobi od 12 do 18 godina s poteškoćama u razvoju kada je u pitanju seksualni razvoj njihove djece, te na koji način bi im se mogla pružiti dodatna podrška i pomoć. U istraživanju je učestvovalo 14 majki djece sa poteškoćama u razvoju koja su redovni korisnici Udruženja porodica djece i osoba s poteškoćama u razvoju “Dajte nam šansu” i Centra za odgoj, obrazovanje i rehabilitaciju “Vladimir Nazor” u Sarajevu.

„Podaci do kojih smo došli pokazali su da na općem nivou postoji mala informisanost i velika nesigurnost o temi seksualnosti i seksualnog razvoja kod roditelja adolescenata s poteškoćama u razvoju. Roditelji nemaju dovoljno znanja niti stručne podrške vezano za usmjeravanje razvoja seksualnih potreba i promjena kod djece tokom razvoja. Također, nemaju znanja u vezi zaštite djeteta od moguće seksualne zloupotrebe ili zlostavljanja. Nedostatak znanja dovodi do straha, anksioznosti i zbunjenosti kod roditelja, produbljuje njihov osjećaj nesigurnosti i povećava izloženost stresu, te negativno djeluje na razvoj i prilagodbu kod djeteta“, objašnjava Osmanović.

Ona ističe da su roditelji ‘prva adresa’ za adolescente sa invaliditetom. Ipak, navodi, isti ti roditelji u velikoj mjeri ignorišu ili ne prihvataju seksualnost svoje djece, prvenstveno iz straha od zloupotrebe i neželjenog ponašanja. Nažalost, takav stav najčešće dovodi do posljedice koju žele izbjeći.

„Sa edukacijom o seksualnosti trebalo bi se krenuti već od ranog uzrasta u formi učenja konceptu privatnosti, odnosno razvijanju svijesti o intimnom prostoru. Roditelji često tek sa pojavom puberteta počinju učiti djecu da se trebaju presvlačiti u odvojenoj prostoriji, da ne treba da svlače odjeću pred drugima, da ne smiju ulaziti u prostoriju dok se neko drugi presvlači ili tušira, da ne trebaju dozvoliti nepoznatim ili manje poznatim osobama da ih grle ili ljube i slično. Sve to izlaže djecu povećanom riziku od seksualne zloupotrebe. Roditelji se često protive upuštanju njihove djece u emotivne i intimne veze, čime se ograničava samostalnost djece i njihova seksualna i reproduktivna prava“, kaže ona.

No, najveći problem je i dalje – guranje stvari pod tepih i izbjegavanje razgovora.

„Značajan je podatak da roditelji ne razgovaraju i ne podučavaju djecu o seksualnosti i intimnim dijelovima tijela. Ukoliko dijete pokaže interes za takve teme, roditelji uglavnom izbjegavaju dati odgovore navodeći da su takva pitanja ili riječi nepristojne. Roditelji se osjećaju nespremnim da vode ovakve razgovore ili smatraju da će ovakvim temama poticati kod djeteta seksualna ponašanja. Ipak, seksualne potrebe i ponašanja su dio prirodnog razvoja koje se dešava kod djeteta sa poteškoćama u razvoju kao i kod vršnjaka bez razvojnih poteškoća. Seksualna ponašanja koja se pojavljuju kod djece sa poteškoćama u razvoju su uglavnom u vidu dodirivanja i masturbacije“, kaže sagovornica.

O nedostatku razgovora o ovoj veoma bitnoj temi, saglasna je i Željka Perišić Ninković iz banjalučkog udruženja „Dajte nam šansu – Svjetlice“, majka djevojčice sa Down sindromom. U 2014. godini sarađivala je sa Asocijacijom XY, kada su organizovali radionicu na temu seksualnog i reproduktivnog zdravlja u populaciji osoba sa invaliditetom.

„Radionica je bila namijenjena roditeljima djece/osoba sa poteškoćama u razvoju, ali i vaspitačima i nastavnicima. U okviru radionice, roditelji su mogli dobiti odgovore na pitanja koja ih interesuju, a prvenstveno na pitanja kako uspostaviti otvoren odnos sa djecom i na koji način razgovarati sa njima”, ističe ona.

I ovdje su predrasude bile vrlo izražene, pa ni odziv roditelja nije bio veliki. Institucije su, kaže Perišić – Ninković, potpuno zatajile.

“U našem društvu ovo je tabu tema, a mi se vrlo često susrećemo sa negativnim stavovima i predrasudama, kako od strane osoba iz najbliže okoline, tako i od strane stručnjaka. Često roditelji koji imaju djecu sa poteškoćama u razvoju ni međusobno ne razgovaraju o ovoj temi. Ne postoje programi koji bi pomogli roditeljima da dobiju osnovne informacije, savjetovanje ili neki drugi oblik podrške ukoliko im je potreban. Ne postoje ni primjereni vaspitni ni edukativni programi za djecu sa poteškoćama u razvoju, koji bi ih na neki način pripremili za promjene koje nastupaju, tako da se mi kao roditelji već od samog puberteta djeteta suočavamo sa nizom problema, a dijete već u tom periodu razvija i osjećaj straha, stida, pa čak i krivice, jer  ne zna da se nosi sa promjenama koje su nastupile. Roditeljima su nedostupne i osnovne informacije i nemaju ni smjernice kome mogu da se obrate, da dobiju podršku za sebe i svoje dijete“, objašnjava ona.

U narednom periodu, najavljuje, ponovo će organizovati aktivnosti s ciljem jačanja kapaciteta i kompetencija roditelja u ovoj oblasti. I djeca i roditelji imaju pravo da znaju, čak i kada su drugačiji.

Zatvori reklamu