Ljudi s olovkama

Adi Jamak: Čekam, želim, volim…

Život je kao igra. I svaka igra ima svoja pravila. Ali to što igraš po pravilima, ne znači da ćeš pobijediti.  Jer zapravo je sreća najvažnija stvar u životu. Katkad je jedina razlika između vas i vašeg protivnika ta što…

Ljudi s olovkama

Život je kao igra. I svaka igra ima svoja pravila. Ali to što igraš po pravilima, ne znači da ćeš pobijediti.  Jer zapravo je sreća najvažnija stvar u životu. Katkad je jedina razlika između vas i vašeg protivnika ta što on ima više sreće.

Danas je četvrtak, 24.august 2017.godine.  Sjedim za računarom u svom malenom stančiću od dvadesetak kvadrata, gledam kroz prozor. Pokušavam vidjeti zrake sunca, a ne uspijevam vidjeti ništa. Moji psi su se lagodno smjestili po krevetima i ugodno drijemaju. Da, ponovno drijemaju. Valjda odmaraju od sinoćnjeg spavanja, ne znam.

A ja… Ja sjedim, misli su mi daleko. Razmišljam o sebi, o nama, našim životima i onome što se desilo u ova, sada skoro već, tri mjeseca. Tako u tom svome razmišljanju i isčekivanju njegove poruke, „listam“ ove svoje profile po društvenim mrežama. Kontam, nema ništa pametno. I, tako mi svega, ne pogriješih. Uvijek isto. Ali, nešto me zabrecnu. Pogledam bolje, vidim urednica Lole dijeli nekakvu objavu. Kliknem na link i čitam. Hmm, da li da svoja razmišljanja prenesem na papir?! Sjedim i opet razmišljam… i čekam…. I evo, deset minuta kasnije, tu sam. Tipkam svoju životnu priču, kroz milion različitih emocija i osjećaja, koji me sustižu proteklih dana. Malo me kopka nešto. Neće li moja životna priča biti malo „previše“ za one koji budu čitali?! Ipak živimo u sredini i okolini u kojoj nije tako jednostavno ispoljiti svoje osjećaje, posebice ako su osjećaji i odnosi o kojima pišem u našoj zajednici još uvijek – tabu tema.

Ma, znate šta, briga me! Lagano se osmjehnem i nastavim tipkati. Zadesilo me dosta toga kroz život. U ovih svojih skromnih 25 godina koliko ih upravo sada imam desilo se toliko toga, da se katkada čudim sebi kako još uvijek stojim na nogama. No,dobro, prelazim na stvar.

Sve je počelo 05.juna 2017.godine. Tačno prije dva mjeseca i devetnaest dana. Dotada, ljubav je za mene bila racionalan pojam. Bilo mi je čudno gledati zaljubljene duše kako ispoljavaju svoje emocije i osjećaje na milion nekakvih, meni tada nerazumljivih načina. Kažu, ljubav nas učini pomalo „glupima“… Ima istine u tome. Taj dan mi je promijenio čitav moj svijet. Čitav moj pogled na život. Tog dana, mogu slobodno reći, desila mi se sreća. Možda prvi put u životu. Istinska sreća. Mislim da mi se tog dana desila istinska ljubav. Ljubav koja raste iz dana u dan. Ona ista ljubav zbog koje se trebam osjećati sretno, a nešto me tišti iznutra.

Moje ime je Adi. Dolazim iz male sredine u kojoj su običaji, tradicija, nerazumijavanje i netolerancija vodeći faktori koji drže ljude na okupu. Ironično to kažem, priznajem. Ja ne pripadam tom krugu ljudi, već od samog svoga postojanja. Ipak, i dalje sam ovdje. Još uvijek, a katkada ne znam ni ja zašto. Valjda je to sudbina. Pitate se sigurno zašto ne pripadam toj sredini?! Ili ste kroz ove skrivene retke već došli do zaključka?!

Da, upravo tako! Gej sam. I nemam problema sa priznavanjem. Već godinama otvoreno vodim bitke sa milion ljudi i situacija i još sam tu. Izgleda da imam jak i čvrst karakter. I ovo je malo ironično rečeno, jer otkako se zaljubih i zavolih bez granica, karakter mi je prilično oslabio. Smijem se dok ovo pišem.

Znate, pričam vam svoju priču. Prije tačno dva mjeseca i devetnaest dana jedan momak kojeg ću imenovati sa „moja duša“ kako ga i sada najčešće zovem, me „pronašao“ . Znali smo se mi izgleda nekad od ranije, iz onog takozvanog viđenja. Ali, sada, tog čudesnog 05.juna nešto magično se promijenilo. Počeli smo mi tipkati, pričati. Iste večeri smo „kliknuli“ i ostali na telefonu cijelu noć. I iduću, pa i onu treću zaredom. Neka magična sila nas je dovela do neke povezanosti. Bit će, rodila se neka kemija između nas.

Kaže on meni, imam djevojku. Već tri godine i jače. A ja mislim u sebi, „woooow, kakva je to ljubav…“… Ali, moja intuicija mi ne da mira. Daje on meni neke znakove, bit će – nesvjesno to čini. Jer, vidim ja, zanima njega to „nešto“, ali sve mu je novo. Kaže, nije sretan s curom. Ajde dobro.

Nastavimo mi tako sa druženjem, zajedničkim šetnjama, posjetama… Uh, čovječe, nešto mi se čudno desi. Kao da osjetih one leptiriće neke u stomaku?! Šta je to, pitam se ja!? Zar bi bilo moguće? Zar je to ljubav?

Gledam ga, njegove oči mene gledaju. Ima nešto u njima što me dovodi do ludila. Nešto tajno i neopisivo. Neka tajna sila koja čini da se osjećam najsigurnije dok sam s njim. I on to osjeća, on to zna. I on je sretan.Ako ništa, oči i osmijeh od srca ne lažu.

Prolazi mjesec dana, druženja se nastavljaju. Dolazi on k meni, najčešće navečer. Bit će, zbog okoline. Ali, ne radimo ništa „loše“, sjedimo, pričamo, zezamo se, mogu slobodno reći, uživamo u životu kao nikada do sada. Drži on mene za ruke, a ja se osjećam kao da sam u sedmom nebu. Volim ga. Ta moja zaljubljenost prerasla je u ogromnu ljubav. Zabranjenu ljubav koja ne poznaje granice.

I sve je divno, sjajno, bajno. Do trenutka kad ne ode kući. Tada nastaju problemi. Počinje se čudno ponašati. Nije mi jasno zašto. U tako kratkom vremenu, jedna osoba kao što je on, postala mi je cijeli moj svijet. Dani mi prolaze u isčekivanju njegove poruke ili isčekivanju njega. Pretjerujem znam, ali šta ću – ljubav nas čini takvima.

I dok ovo pišem, ja opet čekam. I opet. I opet. A on, šta je s njim? To se pitate?

Pa, znate, on vam napravi jedan korak naprijed, zagrli me, poljubi. To su to magični trenuci koje želim prenijeti na papir, ali ne pronalazim riječi. A kada ode kuće, suoči se sa realnošću. Napravi jedan korak naprijed, deset nazad. Shvati kuda ide, koliko ga to čini sretnim ,a s druge strane misli u sebi – „pa hej, vidi gdje živim, toliko prijatelja, porodica, okolina…“

I znam da ga to ubija iz dana u dan. Želim mu pomoći, želim biti uz njega. Ali, on šuti. Samo šuti, i baš kad napravi taj jedan predivni korak, počne  me izbjegavati. Dok ne skupi ponovno snage i hrabrosti, da dođe i napravi jedan novi, možda ovog puta, još ljepši korak.

Evo, baš gledam… imam poklon za njega. Predložio je on meni i zajedničke planove, van naše divne, opet sarkastično rečeno, države. Možda tada bude bolje, ali treba to dočekati. Dotada, jedan dan šutimo, drugi dan se volimo, treći dan šutimo, a onda dođe četvrti ili peti kada se vidimo i budemo sretni. Neizmjerno sretni.

A cura? Pa ne znam, kao da osjećam da cure više nema u igri. On vodi bitku sam sa sobom, a ja čekam. Neki dan mu kažem, možda bolje da prekinemo kontakt. Manje će boljeti. Ne želi. A čuj, živote, ne želim ni ja. Volim ga, i on to zna. A kaže, stalo mu je do mene. I pokaže on to nekada, ali onda opet se borimo sa neviđenim silama.

Pitam se, imam li snage da izdržim sve izazove i prepreke i izborim se za nas?!

Muče me te misli, milion je pitanja. I ova priča koju upravo tipkam ostat će nedovršena. Možda, neki drugi put, dobije svoj epilog. Vidjet ćemo.

Evo gledam na sat, prešlo je podne. A ja sjedim i opet čekam. Pitam se, kako je jedna tako divna ljubav postala toliko teška? Znate, teško je, duša boli, moje srce pati, moj um pati. Svake večeri razmišljam i pitam se, kako bi bilo kada bi postojalo ono „da bar“…?!

Tražim odgovore i čekam. Eno, psi i dalje drijemaju. Lijepo je njima. A ja… Ja čekam. Čekam svoju srodnu „dušu“ i svoju sreću. Nastojim ne misliti na njega. Borim se,ali ne ide.

Kažu, tko čeka, taj i dočeka. A eto, možda uskoro budete čitali i novi nastavak priče o velikoj, zabranjenoj ljubavi….ljubavi koja ovog  puta ostaje nedorečena…

Pročitaj još

Od iste osobe