Ljudi s olovkama

Jelena Drapić: Ne moram ja ništa

tekst: Ljudi s olovkama
Broj pregleda: 13.441

„Moraš obući haljinu, pa danas je priredba“. Šestogodišnja klinka se duri pred ogledalom, mrzovoljno popravljajući karnere na haljinici, žaleći što ne može da se istog trenutka presvuče u onu staru trenerku i gumene čizme i izjuri napolje, da gaca po barama ispred zgrade. Moraš. Koliko puta ste čuli tu riječ?

Moraš da učiš. Moraš da ređaš sve petice. Moraš da budeš vukovac. Društvo, okolina, potpuni stranci postavljaju ti kriterijume kojih ti moraš da se držiš. Moraš da ideš na školska takmičenja. Moraš da uramiš minimalno šest diploma u dnevnom boravku. Da vide ljudi. Jer, čemu drugo i služe sem za hvalisanje? Trofeje okači na televizor, a ispod njih heklani milje. Domaćinski. Moraš da budeš bolji od ostale djece. Jer, ako nisi, postaćeš tema razgovora na poslijepodnevnom okupljanju komšinica koje nemaju pametnija posla sem ispijanja kafe. Nakon dnevne doze trača, kreće upoređivanje.

„Moj Marko je prohodao sa godinu dana, propričao perfektno sa nepune dvije, eno ga sada u školici stranih jezika, uči paralelno engleski i ruski. Ma, kažu ovi psiholozi da dijete najbolje pameti do četvrte godine, posle slabo. Ona tvoja mala još ne zna reći slovo r, je l’?”

Moraš biti učitiv. Naučen si od malena da se moraš smješkati svima, pa čak i rodbini za koju znaš da te, iz njima poznatih razloga, ne podnosi. Dođu jednom godišnje da te posjete, ali ti moraš biti ljubazan i ostati suzdržan, čak i na one zlonamjerne konstatacije: „Nešto vam se ovo dijete udebljalo, pogledajte joj obraze, da nije kakva bolest, ne dao Bog?“ Štipaju ti obraze, masnim rukama diraju po kosi, ali ti, lijepo vaspitano dijete moraš da ćutiš.

Život se sveo na „moranje“. Taman kada pregrmiš osnovnu školu, dođeš u zlatno doba puberteta, upišeš srednju i pomisliš da si svoj čovjek, sa nepunih 15 godina, ni tu nije kraj. U srednjoj su te klasifikacije među djecom još vidljivije. Oni nešto imućniji upisuju „bolje“ škole, iako im ocjene u svjedočanstvima nisu za pohvalu. Ali ti, MORAŠ da se navikneš da para vrti gdje burgija neće, da nepravde ima svugdje i da najbolje u životu prolaze oni koji ne prezaju ni od čega na putu do svog cilja.

U srednjoj MORAŠ da daš svoj maksimum, jer pobogu – valja upisati fakultet. Ideš na dodatne časove, prelaziš silnu literaturu, provodiš dane i noći nad knjigom da bi, na dan upisa među prvih desetoro na listi vidio sva ona imena koja su jedva završila srednju školu, ali oni su „nečija“ djeca. Moraš i tu da progutaš knedlu i nastaviš da pošteno, skromno i vredno krčiš svoj životni put. Ako si žensko, MORAŠ da povedeš računa o svom ponašanju, moralu i postupcima. Šta će ljudi reći, ako si , ne daj Bože, imala više od dvije veze? Za momke je drugačije, što više djevojaka – on veći muškarac. Ali, djevojko, ti MORAŠ da budeš primjer svima. Bićeš sutra žena, majka, ogledalo porodice. Tebi se greške ne praštaju.

Završiš fakultet, tražiš posao i misliš u sebi: „Ma, ići će to glatko. Pa,zaslužila sam?“ Onda dođeš na razgovor na posao, pa ti poslodavac kaže: „Morate mi reći, planirate li uskoro proširenje porodice, brak, djecu?“ I onda ostaneš zatečena. Da li ja to opet MORAM da se prilagođavam drugome, da mijenjam svoje planove i želje, kako bih zaradila koru hljeba? Moraš. Moraš da se dokazuješ dva puta više. Ako lijepo izgledaš onda slijede komentari: „Ma, sigurno nije sposobna, inteligentna, vrijedna, čim je lijepa. Ne ide to jedno sa drugim“. Ako se svakodnevno na sebe ne nabaciš tonu šminke, usku haljinu i visoke potpetice, onda je druga priča: „Vidi je, ne vodi računa o sebi, zapustila se. Ko će je takvu“?

Ako  si ti sreće, da u današnjem ludom svijetu, zarađuješ dovoljno, pa taj novac ulažeš u putovanja, e i to ćeš MORATI da opravdaš. „Otkud joj pare da ide sama na more? Ma,našla je ona sigurno nekog sponzora, nema druge“?

„Eto, završi fakultet, imaš posao, šta čekaš majke ti? Što se ne udaješ?“ Kad skup „zabrinutih“ tetki, strini, komšinica, znanih i neznanih krene da ti traži potencijalnog supružnika, znaš da moraš presjeći. NE MORAM JA NIŠTA.

Učite svoje djevojčice da ne moraju da nose haljinice, da bi se osjećale ženstveno. Učite svoju djecu da je svaka ocjena za đaka, a da je od napamet naučenih školskih lekcija mnogo važnije životno iskustvo. Učite svoju djecu da ne moraju da pokunjeno ćute, dok ih neko omalovažava.

Ti, djevojko, ne moraš da budeš našminkana svakog dana da bi te neko primjetio. Istakni se harizmom, duhovitošću, osmijehom. Nije visina potpetice adekvatna mjera za žensku ljepotu. I neće biti nikada. Nisi udata do tridesete? Pa, šta? Možda te baš sutra, iza ugla, čeka onaj pravi.

Ti, momče, ne moraš upisati medicinski fakultet, jer su tvoji roditelji priznati doktori. Bavi se pozivom o kojem maštaš. Odluku donesi sam jer niko drugi neće koračati u tvojim cipelama.

Prestanite da živite od tuđih komentara, očekivanja, zahtjeva. Nema veće slobode od činjenice da sve biraš sam. Moja baka je često znala ponavljati jednu mudru izreku:“Sama pala, sama se ubila“. Dok sam bila manja, nisam je razumjela, a sada, sa par godina više životnog iskustva I brojnim razočarenjima na duši je savršeno razumijem.

Neka padnem. Neka se opečem još hiljadu puta. Ja ću nositi svoje ožiljke, a ne neko drugi. Neka pogriješim. Neka nepromišljeno donesem neku odluku. Ali, NE MORAM i NEĆU da živim po tuđim pravilima. Stvoriću ih sama.

Znate šta moram?

Moram da izjurim sada napolje. Usput ću se našminkati osmijehom. Kupiću onaj veliki, porodični sladoled i poješću ga sama. Baš me briga. Ne moram da budem top model, ali moram da budem srećna.

Što se tiče svega ostalog: ja sam se namorala.

 

 

Zatvori reklamu