Ljudi s olovkama

Lorena: Vjerujem u daljine

Dosad sam bila tek sporedni glumac u kazalištima različitih muškaraca. Netko tko nije toliko bitan za predstavu, ali je ipak donekle ispunjava. A nisam željela biti sporedni glumac. Željela sam biti glavna uloga. Netko tko je zaista bitan drugoj glavnoj…

Ljudi s olovkama

Dosad sam bila tek sporedni glumac u kazalištima različitih muškaraca. Netko tko nije toliko bitan za predstavu, ali je ipak donekle ispunjava. A nisam željela biti sporedni glumac. Željela sam biti glavna uloga. Netko tko je zaista bitan drugoj glavnoj ulozi. Tu ulogu sam dobila kad sam upoznala njega. Njemu sam bila prva i jedina, oduvijek i zauvijek. Poznavali smo se mi i puno prije našeg prvog susreta. Znali smo da tamo negdje luta izgubljena polovica naše duše. Našli smo ju u najvećoj zbrci, u stanju kaosa, na raskrižju života… Krenuli svatko svojim putem moleći svemir da nas različiti putovi dovedu do istog stajališta. Do onog trenutka kada smo jedno pored drugog i sve ostalo postaje manje važno.

Kad bih ga opisivala nekome tko nema ni najmanju pretpostavku o tome kakav bi mogao biti, prvo bih rekla da je on osoba uz koju savršeno pristaju definicije riječi ‘’nedostajati’’. Ne biti na mjestu, ne biti ondje gdje se očekuje. Biti prisutan u manjem broju ili činiti manji dio onoga što se očekuje. Svojom odsutnošću uzrokovati tjelesnu ili duševnu tegobu. Rekla bih kako mi zadnjih pola godine prolazi u odbrojavanju kilometara i dana do našeg ponovnog susreta, do trenutka kad ću opet osjetiti njegov dodir, njegovu prisutnost. Pričala bih o boji njegovih očiju, o zlatu koje se presijava oko njegovih zjenica kada ih dotakne sunce. Pričala bih o osjećaju kad me uzme za ruku, o trenutku kad me zagrli i kad se osjećam sigurnom. O tome kako kraj njega mogu šutjeti i ne osjećati neugodnu tišinu koju trebam prekinuti bilo kakvim nizom riječi. O istovremenoj mržnji i ljubavi prema kolodvorima, prema prvom peronu, mjestu koje nas je spaja i razdvaja.

U ponoć legnem u krevet i shvatim da još uvijek osjećam njegov miris na svojoj kosi. Zažmirim. Mrak. Tama. A onda se počinju pojavljivati bijele točkice. Baš kao noćno nebo ljeti. Zažmirim i odjednom je pokraj mene. Ležimo na molu i gledamo zvijezde. Priča mi stvari koje mi još nikada nije rekao. Stvari koje nije nikada nikome rekao. I voli me. Stvarno me voli. Razdvojenost je samo iluzija. On je pokraj mene kad god zatvorim oči i to poželim. A ljubav se ne mjeri kilometrima. Ja ga i dalje volim, podržavam i želim da je sretan, jednako kao što bih to radila da je ovdje. Ovo čekanje vrijedno je sreće koju osjetim onoga trenutka kad ga ugledam u gomili ljudi na kolodvoru. Vrijedno je svakog njegovog poljupca i svake sekunde provedene s njim. Onog osjećaja da sam potpuna osoba kad sam s njim. On mi je donio mir.

Dugo mi je trebalo da shvatim da naša veza nije kao ostale. Da ju ne mogu uspoređivati ni s čim. Nećemo ići svaki dan na kave, neću ga moći svaki dan zagrliti, neću u svakom trenutku znati gdje je i što radi. Još uvijek će postojati dani kad će se kilometri činiti kao nepremostiva daljina. Bit će dana kada će suze biti jedina utjeha. Možda ga neće biti u trenucima kad mi je najteže. Kako objasniti činjenicu da je daleko, a ujedno bliži nego bilo tko oko mene? Možda neće biti tu kad mi je najpotrebniji. Neće biti prisutan uz mene u fizičkom smislu, ali u mislima nas ništa neće dijeliti. I tek onda ću znati da ljubav ne znači imati osobu pokraj sebe, ljubav znači osjećati osobu uz sebe čak i kad je ona na drugom kraju svijeta.

Pročitaj još

Od iste osobe

 

Najnovije