Lole iz komšilukaO ljudima

Razumijem, vjerujem i prihvaćam, zašto ne možeš i ti?

tekst: Ana Kolar

Nikad me nije boljela glava toliko da bih popila tabletu, ali razumijem one koji ih piju. Ne znam što je i kako se osjeća migrena, ali vjerujem da nije zabavno. Nemam bolne menstruacije, barem ne više, ali kao jedno žensko poznajem sve neugodne situacije koje možeš doživjeti zbog nečeg tako prirodnog kao što je mjesečnica.

Prihvaćam one kojima je gore od mene. Razumijem one kojima je bolno hodati zbog težine koju nose. Prihvaćam one kojima je lakše popiti tabletu za spavanje nego se pozabaviti nekom meditacijom i disanjem. Oni možda ne vjeruju da to pomaže i to je njihovo pravo. Kao što je moje pravo da vjerujem u meditaciju, u čajeve, ali ne vjerujem u neke stvari u koje drugi vjeruju. I to je u redu. Prihvaćam to i voljela bih da drugi prihvate mene.

Razumijevanje i prihvaćanje ne znači da ti se netko sviđa. To znači da si pustio nekoga da bude takav kakav je. Da bude drugačiji od tebe. S drugim pogledom na iste stvari koje i ti vidiš, ali drugačijim očima. Tebe boli, njega ne i obrnuto. Nijanse su te koje vas razlikuju. Nijanse u dobrom i u lošem. Jer nismo niti možemo biti svi isti. Niti trebamo biti.

Zamisli koliko bi sve bilo dosadno da smo svi isti. Da nas sve jednako boli glava? Da svi jednako obavljamo isti posao, da svi imamo bolne menstruacije, da svi nemamo razumijevanja jedni za druge?

Jesi li stao kod ovog zadnjeg? Jesi? Jesi.

Jer znaš da bismo se poklali i da ništa onda ne bi funkcioniralo. Zašto onda osuđuješ? Zašto onda zaključuješ samo na temelju SVOG iskustva i SVOJIH osjećaja? Je li ti prihvatljivo da postoje ljudi koji ne pate od zubobolje, a ti ideš zubaru svako malo? Opet, ima i onih koji pate ali se žale, a ti to stoički podnosiš i nazivaš ih kmečavcima jer TI to trpiš, pa moraju i oni. Da, ako tebi analgetik djeluje, mora i drugima. Ako ti možeš raditi u bolovima, može i netko drugi. Jer ti si početna točka.

Sve što TI možeš, mogu i drugi. TI si u pravu, jelda?

NISI.

Različiti smo. Svi do jednog. Tu leži ljepota svijeta. Prihvaćaš li da ne postoji samo jedan svijet? Da ne postoji samo TVOJ svijet? Razumiješ li da je svjetova koliko je i očiju na Zemlji? Prihvaćaš li to da oči iste boje kao i tvoje gledaju potpuno dugačije od tvojih?

Ne pijem analgetike, ali znam da ih drugi piju. Nemam problem s tim. Zašto ga onda imaju drugi?

U školi su nas učili da  je brzina svjetlosti jedna od najvećih brzina na svijetu. To je držalo vodu dok smo sjedili u klupama, nosili knjige i bilježnice, zapisivali, a jedini problem u životu bio nam je što nas simpatija nije pozdravila za vrijeme velikog odmora. Ali, lagali su nas. Brzina svjetlosti je ništa u odnosu na brzinu osude i prebrzog zaključivanja. U tim dvjema kategorijama ljudi su toliko brzi da bi iste lako mogle biti neka disciplina na Olimpijskim igrama. Ne znam samo kako bi se odlučivao pobjednik u moru natjecatelja.

Da, svi smo potencijalni natjecatelji u tim disciplinama. Barem jednom u životu, makar nehotice. Opečemo se na vlastitu predrasudu i naučimo nešto iz toga. Prerastemo te discipline i prvi put u životu nam je drago da smo ispali iz nekog natjecanja.

Nažalost, ima puno onih koji se natječu do iznemoglosti. Do kraja života. Redaju pobjedu za pobjedom, a istovremeno su najveći gubitnici jer gube ljude oko sebe. Sve dok ne izgube i same sebe.

Ne možeš zaključivati sve iz samo svoje pozicije jer nisi sam na svijetu. Ali tako bi mogao postati.

Do idućeg puta, prihvatite se.

Zagrljaj,

A.

 

 

Zatvori reklamu