Lole iz komšilukaO životu

Gdje griješimo kad djecu učimo vjeri – odgovor u dva crteža jednog dječaka

tekst: Nenad Bosnić

Bosna i Hercegovina, sa svim svojim sastavnim i rastavnim dijelovima, imala je mnogo priča u kojima su se preplitali pojmovi djece, učenika i obrazovanja, sa jedne, i pojmovi nacija, religija i podjela, sa druge strane. Od nadaleko čuvenog fenomena „dvije škole pod jednim krovom“, preko bojkota nastave zbog naziva jezika na kojem djeca uče, pa do bitke učenika iz Jajca protiv dvije škole sa dva krova, redovno su to bile teške, sumorne i gorke mješavine pojmova koji nikako ne bi trebalo da idu jedni uz druge.

Međutim, jedna priča koja se prije nekoliko dana desila u Banjoj Luci sasvim je drugačija – istovremeno simpatična i snažna, tragikomična i optimistična, naizgled mala i nebitna, a u stvari velika i simbolična. I baš zato pogodna da nosi temu ovog teksta. Zamoljen sam da u njoj ne koristim imena, a svakako i ne bih, jer je baš bez imena ona potpuno kompletna. Za njenu istinitost, uglavnom, garantujem zajedno sa glavnom urednicom.

Njen glavni akter je jedan dječak, od prošle sedmice učenik četvrtog razreda jedne banjalučke osnovne škole. Sin ponosnih roditelja iz onoga što se javno etiketira „miješanim brakom“, kao da je kakva salata na akciji u pitanju, a ne jedna divna porodica. Prošle godine, kada je pohađao treći razred, na času vjeronauke su on i drugari dobili zadatak – da nacrtaju crkvu.

Sad, ovdje bih mogao zastati i ispisati traktat o tome da li je vjeronauka nešto što treba da se uči u uzrastu od 10 godina. Jesu li tada ipak važnije tablice množenja, istraživanje svijeta oko nas i upijanje što više domaćih i stranih jezika? Zar o religijama ne bi bilo bolje učiti malo kasnije, u godinama kada se razvija svijest o smislu života, identitetu i mjestu u ovom svijetu? Mogao bih, takođe, zastati i nad time kakav je smisao vjeronauke ako je predaje sveštenik jedne religije, koliko je i kakvo to jednougaono znanje, a, vala, i nad tom genijalnom idejom o crtanju crkava na vjeronauci. No, neću. Zastao sam samo da upitam dječakovu majku što su uopšte odlučili da pohađa vjeronauku, i dobio praktičan, pravi roditeljski odgovor: „A šta drugo da radi tih sat vremena? Bolje mu je u učionici, sa drugarima, znamo da je na sigurnom.“

Dakle, dobi klinjo tada zadatak da nacrta crkvu, i nacrta je – sa sve zvonikom, krstom i svim drugim arhitektonskim zahtjevima. No, sad stiže nova školska godina, novi nivo obrazovanja, i već prve sedmice novi zadatak – nacrtajte ponovo crkvu. Ovdje mi je još teže ne zastati i ne napisati roman o svrsi tog nastavnog plana i tog nastavnika koji iz godine u godinu djeci nameće crtanje jednog te istog objekta na času koji veze sa likovnim nema, ali opet ću produžiti, zarad genijalnosti koja je uslijedila.

Naime, mali heroj ove male priče je nacrtao – džamiju. Tačnije, minaret, sa sve zastavom koja se vijori sa njega. Baš ovaj crtež koji vidite ispod.

U prvi mah, kada sam čuo za ovu priču, iskreno sam se ponadao da je to bio maestralni potez dječijeg prkosa protiv nesposobnog nastavnika, besmislenih zadataka, jednoumnog obrazovanja, ograničenog pristupa tako širokoj temi kakva je religija… Nesvjesno sam klincu pripisao još pet godina starosti i lični prkosno-provokatorski duh iz tog, bitno starijeg uzrasta.  Međutim, stvarni razlog je bio još bolji od toga.

„Kad sam ga pitala šta je to nacrtao, rekao mi je ‘malo drugačiju crkvu‘ i da je u gradu vidio i ovakvu i onakvu crkvu. On je mislio da između crkve i džamije nema razlike, pa je ovaj put nacrtao Ferhadiju“, kazala mi je njegova majka, referišući se na Ferhad-pašinu džamiju, jedno od arhitektonskih obilježja Banje Luke.

Moja prva reakcija je bila da joj čestitam. U stvari, lažem – najprije sam se nasmijao, onako iz sveg srca. Pa sam onda čestitao. Njoj i njenom suprugu. Pravim herojima ove priče.

„Na čemu, na tome što mi dijete ne zna razlikovati crkvu i džamiju“, upitala je onim, svima nam poznatim glasom roditelja u čudu kakvo samo rođeno dijete može da priredi.

Da, baš na tome. Što bar jedno dijete od 10 godina iz Bosne, iz bilo kog njenog dijela, ne zna razlikovati vjerske objekte. To je toliko predivno nevino i, vjerujte, toliko potrebno. Što ste ga u tih 10 godina prije učili da lijepo piše i lijepo priča, da računa i ljubazno odgovara starijima (tu sam i ja imao priliku da ga testiram, istina, nisam tražio da išta crta), upisivali ga na strane jezike i razne sportove… i, eto, niste smatrali da je važnije od toga da u prvoj deceniji svog života nauči ko su koji, čije su koje zgrade i kako su se čiji proroci zvali. Na tome što u današnjoj BiH, u porodici kakve su zbog tih podjela prolazile i još uvijek prolaze kroz sve i svašta, postoji jedan desetogodišnji klinac kojem je to ostavljeno da spozna sam, kada dođe vrijeme za to, a u djetinjstvu ostane neopterećeno dijete – na tome vam najiskrenije čestitam!

Vjera je jedna od najintimnijih ljudskih dimenzija. Bilo da se posveti jednoj od njih ili ih odbaci sve, čovjek to čini kao svoju intimnu i vrlo ličnu odluku. Odluku koju može da donese tek kada dovoljno stasa i sazri za nju – dovoljno toga vidi, sazna, istraži, osjeti, iskusi. Vjera može da bude prava i čvrsta samo ako je lična i samostalno usvojena. Ne ako je istrenirana od malih nogu mehaničkim crtanjem istih bogomolja iznova i iznova.

Vjeronauka, kad već dođe u životu, treba da bude učenje o religijama, kako bi se odabrana vjera mogla zaokružiti i upotpuniti. Vjeronauka ne smije da bude tu da uči djecu kako se bude poželjan vjernik tačno određene religije, zavisne od grada i sela u kojem se nađu. Ko vam tvrdi suprotno, djeco, vi mu crtajte čas crkve, čas džamije, baš kao naš mali junak, junak iz nehata. Biće već vremena da naučite sve te razlike i odlučite je li vam mjesto u nekoj od tih građevina.

A sačuvati nove generacije od muka prethodnih, usaditi im znanja budućnosti prije znanja o prošlosti, učiti ih da cijeli svijet oko sebe gledaju istim očima i sami postepeno dolaze do svojih velikih odluka – zar to za naše krajeve nije roditeljstvo sa velikim R? Eto, na tome ovaj tekst čestita.

Naslovna fotografija (na kojoj je, da, katolički sveštenik, čisto da se niko ne osjeti zapostavljenim): Shutterstock.com

Zatvori reklamu