Praktična LolaŽivot

Kako je jedna tačka naših domova ponovo postala njihov centar

tekst: Ivana Simikić

Tamo neke godine, kad je TV kao uređaj tek stigao u BiH, moj djed je odmah kupio jedan. Ne znam odakle mu novac, jer nikada nije bio imućan, a taj aparat je u to doba bio pravi luksuz.

Ne sumnjam da je izvukao ušteđevinu za crne dane, prodao štogod iz kuće i zaputio se u radnju. Nema veze što naše selo u to doba još uvijek nije dobilo struju, pa je televizor bio samo jedan veliki ukras i vrlo mutno ogledalo. Moralo se znati ko je gazda.

Navraćale su komšije i poznanici, zagledao se i hvalio uređaj, iako niko nije znao po kom osnovu ga hvali, jer ga nije imao sa čim uporediti. Ispijale su se kafe ispred njega, mezilo se i ugovarali su se poslovi. Televizor je stajao nijem, ali nikada prašnjav, već vječito uglancan i presvučen novim miljeom.

Kada je konačno struja došla i do našeg kraja, sreća se nije mogla izmjeriti. Loša antena je jedva hvatala signal, slika je stalno treperila, a djed je teška srca svako malo lupao po uređaju – da ga popravi. Soba je konstantno bila puna. Nema veze što je uživanje bilo nikakvo, slabo šta se vidjelo a još slabije čulo. Posljednji krik tehnologije je bio tu.

Foto: Pixabay

Kako je vrijeme prolazilo, cijene su padale, sve više ljudi je moglo priuštiti kupovinu televizora, pa se on više nije smatrao luksuzom. U to doba, kuhinja je postala centar kuće. Najtoplija prostorija, centar svih okupljanja i raskrsnica svačijih puteva, kao u predstavi Mladena Materića. Ukućani su dolazili da vide šta se to novo krčka na šporetu, vodili su ih mirisi i zveckanje posuđa. U kuhinji ste uvijek mogli zateći nekoga, bilo da priprema obrok, žvaće onako „s nogu“ ili ne zna šta uopšte tu radi. Jednostavno – navratio.

Zatim se taj centar pomjerio nekoliko metara u stranu. Trpezarije su postale moderne, mjesto na kome se jede je odvojeno od mjesta na kome se ta ista hrana priprema. Tu smo svi zajedno sjedili u određeno doba dana, prepričavali dnevne dogodovštine i otimali se za najbolje parče hrane.

Kada smo odrasli i krenuli svako svojim putem, oni su se jako rijetko ukrštali. Nismo imali gdje da se sretnemo. Viđali smo se na odlasku i na dolasku, dok je međuvrijeme zjapilo prazno. Zatim je uređaj sa početka ove priča opet preuzeo tron i nekako objedinio prethodna dva centra. Ta centralna tačka dnevne sobe postala je jedini fiksni dio kuće. Namještaj se oko nje mijenjao i rotirao, hvatao se što bolji ugao i veća preglednost. Nerijetko smo zaticali mamu kako na stoliću ispred njega guli krompir za ručak ili jabuke za kolač, a istovremeno gleda neku emisiju. Kaže, dosadno joj samoj u kuhinji, a i lakše je dok sjedi.

Čak smo i obroke preselili u dnevni boravak. Nismo mogli da se usaglasimo oko termina, jer svi imamo različite živote i obaveze, a jesti sam u velikoj trpezariji je nekako tužno. Tako smo jedno po jedino uzimali tacnu sa hranom, kao da se nalazimo u menzi, i odlazili do te kutije. Pred njom je uvijek bilo nekoga. Bilo da žvaće, drijema, navija ili čisti orahe. Kada nismo više mogli da se okupljamo popodne za trpezarijskim stolom, da jedemo i pričamo, počeli smo da se okupljamo uveče pred TV-om, da jedemo, pričamo i komentarišemo tu seriju, emisiju ili utakmicu, taj film ili kviz koji nas sve zanima i privlači na isto mjesto.

Foto: Pixabay

TV aparat je postao centar naših domova, porodičnih okupljanja, jako bitan za naše međusobne odnose. Zato smo odlučili da uložimo u njega. Postala nam je mnogo bitna boja i veličina, čist zvuk i kvalitetan sadržaj. Nismo htjeli da nas zabavlja bilo šta. U međuvremenu se tehnologija poprilično razvila, milje više nema gdje da stoji, sobne antene su prošlost, a lupanje po uređaju je, srećom, prestalo. Ulagalo se u sve – program, tehniku, uslugu. U međuvremenu su sami uređaji postali dostupni svakome, a usluga se toliko razvila da vam se nude različite opcije preko samo jednog paketa. Jedan kabl vam dovodi telefon, internet i TV program. Jedan račun objedinjuje sve ostale.

Ono što je u djedovo vrijeme bilo nezamislivi luksuz, danas je dostupno svima i još dolazi uz poklone. Kompanija m:tel, recimo, trenutno ima ponudu za nove korisnike svojih OPEN paketa, koji uz ogroman broj programa i mnogo jednostavnije plaćanje, dobijaju i poklon u vrijednosti do 200 KM. Ovaj novac dobijate na Addiko kartici i možete ga potrošiti na šta god želite, u bilo kojoj radnji koja prima Visa kartice.

I tako je televizija od investicije u luksuz postala investicija u dom, u onom najširem i najtoplijem smislu te riječi. Investicija u vrijeme provedeno sa najbližima uz sadržaje koji vas povezuju. U večeri kad naručite omiljenu hranu i odaberete neku dobru komediju uz koju ćete sjesti i smijati se sa svojim omiljenim ljudima. Jesti i smijati se dok vas stomak ne zaboli. Pa pričati da ste se toliko smijali da vas je stomak bolio. Jer, tako se stvaraju uspomene.

Šta je centar vašeg doma?

Zatvori reklamu