Lole iz komšilukaO ljudimaO životuRazno

Vrištali su mi i mozak i tijelo: “SILOVANA SI!”

tekst: Ana Kolar

Sjedi na rubu kreveta i plače. Ne može doći k sebi. A ne mogu ni ja jer ne znam što mi se upravo dogodilo. Čujem ga kako u suzama izgovara: “Silovao sam te…”, ne završava rečenicu do kraja i brizne u još glasniji plač. Goli oboje, on jeca, a ja ga grlim.

Meni ogroman upitnik iznad glave jer se ne osjećam tako. Mislim, ne znam kako je osjećati se silovano. Drago mi je da ne znam, ali nisam sigurna je li u pravu. Nisam sigurna niti je li u krivu. Znam da nisam htjela seks i da sam jedva čekala da se on skine s mene.

“Što ja znam, to mi je prvi dečko u životu, možda je to sve normalno…” – vrtilo mi se u glavi. Mislila sam si: “S dečkom i s osobom koju voliš, možeš gotovo sve. Pa što ako ti se jednom nije svidjelo?”. Hrpetina pitanja mi se rojila glavom. Pritiskala su mi mozak dok sam ga pokušavala utješiti. U glavi mi je bilo i da pretjeruje, ali i pitanje: “Pretjeruje li zaista? Jesam li silovana?”

Zaboravila sam na to, točnije, potisnula sam to jer sam svoje iskustvo uspoređivala s iskustvima prijateljica koje su silovali muškarci koje nisu poznavale, koje su to prijavile, koje su nakon toga ostale jako istraumatizirane. Rekoh si: “Ana, pretjeruješ, ti samo taj dan nisi bila raspoložena. I trebalo ti je da se pomiriš s njim, da mu ponovno vjeruješ. Da ga ponovno poželiš.”

Puno godina samouvjeravanja kasnije i dalje sam u vezi. Ne s njim, naravno, ali i dalje imam isto pitanje bez odgovora: “Jesam li silovana?”

Iskreno, ne znam treba li mi uopće taj odgovor. Bi li on išta promijenio? Dogodilo se to nešto, bez obzira na naziv, i sad sam, ajmoreć, pametnija. Sad ne pristajem ni otići na kavu na koju mi se ne ide, a kamoli nešto toliko intimno, ma koliko ja nekog voljela.

U međuvremenu sam čula raznih priča. Kao i uvijek, dođu nehotice do mene, ljudi mi se povjere i ja slušam jer mi nije teško. Volim slušati i biti tu za druge možda i više nego što je dobro za mene (…on je mene prisilio na seks, i kasnije ja NJEGA tješim?!), ali učim se to izbalansirati. Nisam više drugima toliko na dispoziciji kao nekad. Nikome.

Nemali broj žena i djevojaka ispričao mi je slična iskustva u svojim vezama ili brakovima. Pokušavale su mi objasniti taj glupi osjećaj kad ne znaš što ti se točno dogodilo jer tijelo ti govori da ti nije bilo ugodno, a mozak ti govori da to nije to jer ste u vezi ili braku. Još je i gore kad ti oba tvoja dijela, i tijelo i mozak, vrište: “SILOVANA SI!!!”, ali se policija i zakonodavstvo s time ne slažu jer, opet isti argument: “U vezi/braku si.”. Ili nije bilo dovoljno nasilno. Ili odgovorni tvrdi da lažeš. Izgovora se uvijek nađe.

Svega sam se naslušala. I sve me vraćalo u taj krevet i pogled na njega kako plače, a ja ga, idiotkinja, tješim. Opet mi se gomila pitanja bez odgovora stvorila u glavi, s odmakom od puno godina, nešto su drugačija:

“Trebam li biti fizički povrijeđena da bi seks bez pristanka bio silovanje?”

“Trebam li to prijaviti? I što onda?”

“Ako to prijavim, hoće li to nestati? Hoću li to zaboraviti?”

“Ako ga prijavim, hoće li on prestati?”

“Ako se to prijavi kao silovanje je li mi to garancija da se to više neće ponoviti? Meni? Drugima?”

Vjerojatno nikad neću imati odgovore na ta i na brojna druga pitanja, i neka, očito je da mogu kroz život i bez njih. Ali bez nečega ne možemo svi mi koji smo se s time ili nečim sličnim susreli, a to je potpora. Da znaš da je netko tu za tebe, da će te saslušati ma koliko ti sebi glupo zvučala i ma koliko ti sebi objašnjenja davala.

Dogodilo ti se nešto što nisi niti htjela niti tražila, moraš se nositi s tim, a ne možeš. I trebaš nekoga da ti bude lakše, da ponese dio tvog tereta i da te pogura dalje da lakše i hrabrije ideš kroz život. Policija i zakonodavstvo samo su dio cijelog procesa, a na njih, nažalost, ne možeš računati jer su, između ostalog, i spori.

Ali ljudi koji će te saslušati, zagrliti, obrisati suze… Tih ljudi ima i uvijek će ih biti ma koliko ti sebi zvučala glupo. Nema smisla natjecati se kome je gore ili traumatičnije, nisi pristala i to je dovoljno da ti se uruši cijeli svijet koji si do tad imala. Zapamti da je svijet koji izgradiš nakon urušavanja puno čvršći i stabilniji.

Do idućeg puta, ne krivi se ni za što i zagrli se,

Pusa,

A.

Zatvori reklamu