FeminizamHrabra Lola

Femonacionalizam: Nacionalizam ‘u ime prava žena’

“Znate li što nikada nije spriječilo seksualno nasilje? Razuzdani rasizam.”  (Laurie Penny)* Nakon što su se u Zagrebu dogodila dva seksualna napada za koja su optužena dvojica azilanata smještena u “hotelu” Porin, u javnoj sferi svjedočimo (mediji, političari, a posebno su…

Redakcija

“Znate li što nikada nije spriječilo seksualno nasilje? Razuzdani rasizam.”  (Laurie Penny)*

Nakon što su se u Zagrebu dogodila dva seksualna napada za koja su optužena dvojica azilanata smještena u “hotelu” Porin, u javnoj sferi svjedočimo (mediji, političari, a posebno su se istaknuli brojni komentatori u “obrani naših žena”) stoljećima staroj krađi feminističke retorike u ime rasizma, imperijalizma i nacionalizma. Nećemo pogriješiti ako tu krađu prozovemo naprosto licemjerjem, no ona je daleko više od toga. Dobila je i svoj naziv u novoj knjizi profesorice Sare Farris provokativnog naslova In the name of women's rights: the rise of femonationalism* (‘U ime prava žena: uspon femonacionalizma’). Iz naslova je lako zaključiti: femonacionalizam je nacionalizam koji se prakticira tobože “u ime prava žena”, a u stvarnosti daljnjim iskorištavanjem žena za nacionalističke, rasističke i (globalno) imperijalističke ciljeve. Srećom, ipak se kod nas pojavilo nekoliko tekstova (nakon upozorenja HND-a) koji su prepoznali licemjerje, lažnu zabrinutost i stvaranje psihoze te odlučili o tome progovoriti, a ne podržati sljepilo za probleme u društvu i nekompetentnost i/ili nevoljkost državnih institucija instrumentaliziranih rasističkim huškanjem.

U spomenutoj knjizi Sara Farris je fokusirana na suvremenu Francusku, Italiju i Nizozemsku, a propituje političke agende iskorištavanja ženskih prava – od desničarskih nacionalističkih političkih stranaka, preko neoliberala, do nekih feminističkih teoretičara/ki, kao i pojedinih političara i političarki. Termin ‘femonacionalizam’ se odnosi upravo na to kooptiranje feminističkih tema u svrhu anti-islamskih ksenofobnih kampanja na Zapadu koje koriste feminističke teme “rodne jednakosti” u ime “oslobođenja muslimanki i migrantkinja” kako bi opravdali svoju rasističku retoriku i politiku. Ova praksa, naravno, ima i svoju ekonomsku funkciju. Farris analizira kako neoliberalne građanske politike integracije i pojedine feminističke grupe “usmjeravaju” muslimanke i ne-zapadne migrantkinje prema segregaciji – u kućanski/skrbni rad dok cijelo vrijeme proklamiraju emancipaciju.

U nedavno objavljenom intervjuu za Salvage, Farris govori o nepodnošljivoj islamofobnoj klimi u Francuskoj, a između ostalih kritizira i Mélenchona. Primjerice, Mélenchon je kritizirao Ilham Moussaid, izbornu kandidatkinju NPA-a (New Anti-Capitalist Party) 2010. zato što “ima pokrivenu glavu”, a stao je i na stranu policije koja je prisiljavala muslimanke da skinu svoje burkinije na plaži u Nici. Tom prilikom, Mélenchon je dao izjavu kojom svoju poziciju definira “u ime prava žena i u ime sekularnosti (laïcité)”. Osim što takva pozicija u stvarnosti odriče pravo muslimankama da nose što žele, to je i pozicija koja sekularizam interpretira kroz prizmu francuskog republikanskog rigorizma koji u temelju ne tolerira razlike i isključuje one koji/e ne utjelovljuju francuski ideal građanina/ke. Drugim riječima –to je nacionalistička pozicija. U Francuskoj, dakle, postoji konsenzus cijelog političkog spektra (od ljevice do desnice) protiv “marame”. “Mislim da će borba protiv islamofobije i rasizma biti važno političko pitanje budućnosti za ljevicu. Vidjeli smo kako je kapitulacija europske socijaldemokracije prije antimigrantskog diskursa u posljednjih 15 godina pomogla krajnjoj desnici da naraste i konsolidira svoju bazu”, zaključuje Farris. Licemjerje i islamofobija ogledaju se u načinu na koji zapadnjaci tretiraju muslimanke kao “žrtve koje treba spasiti” istovremeno stigmatizirajući muslimane i ne-zapadne imigrante kao najgore neprijatelje žena.

Na primjeru “događaja u Kölnu” za Novu godinu 2015./2016. mogli_e smo vidjeti kako izgleda približavanje nekih feministkinja i nacionalista u zajedničkoj anti-islamskoj agendi. Primjerice, njemačka feministička ikona Alice Schwarzer postala je žestoka kritičarka Islama u Njemačkoj, a pridružio joj se i relativno velik dio njemačkih socijaldemokrata. Čini se da Schwarzer nije stala u svom islamofobnom orašćivanju seksualnog nasilja u Njemačkoj te je nedavno objavila knjigu pod naslovom “Der Schock – die Silvesternacht in Köln” (“Šok : novogodišnja noć u Kölnu”). Rečenica koja se ponavljala u njezinim intervjuima u vezi “novogodišnje noći u Kölnu” iznimno je problematična, spekulativna i opasna, a glasi: “Postoji samo jedno logično objašnjenje za ovo nasilje: ti muškarci su zasigurno islamisti, sljedbenici šerijata.” U svom rezoniranju usvaja interpretaciju Kurana koju protežiraju muslimanski ekstremisti, dolijevajući “ulje na vatru” i osnažujući islamofobnu (nacionalističku) populističku desnicu. Naravno, brojne njemačke (i europske) feministkinje su ustale protiv ovakvog kulturalnog relativizma i šovinizma, govoreći o tome koliko je opasno “sljepilo” za seksualno nasilje u vlastitim kulturama i svođenje uzroka neprihvatljivih ponašanja na problematične elemente druge kultureone koju proglašavamo nazadnom. Istovremeno se ne suočavamo sa svakodnevnim seksualnim nasiljem prema ženama koje nema veze s islamom i “drugim kulturama”, relativiziramo i izokrećemo elemente vlastite kulture ne dovodeći ih u vezu s nasiljem prema ženama (poput, recimo, seksualiziranog portretiranja žena u medijima) i na taj način potičemo seksizam i nasilje u vlastitom društvu.

Nipošto ne smijemo zanemariti povezanost, da tako kažem, “lokalnog nacionalizma” s rasističko-imperijalističkim-kapitalističkim “politikama” Zapada, što je u svom tekstu za Index dobro objasnio Gordan Duhaček (‘Desničarskim ekstremistima silovanje Hrvatica smeta samo kada su optuženi azilanti’): “S druge je sve samo ne jednostavna tema jer obuhvaća kompleksne društvene odnose, patrijarhalnu paradigmu u kojoj živimo, vanjsku politiku nivoa daleko iznad bilo kakvog hrvatskog dosega, ali i onu u koju je Hrvatska uključena, primjerice kroz višegodišnje prisustvo HV-a u Afganistanu. Žaliti se na afganistanske izbjeglice pred hrvatskim granicama, a pritom posve ignorirati ulogu prisustva hrvatskih vojnika u Afganistanu predstavlja ili političko sljepilo ili licemjerje najgore vrste. Izbjeglice i tražitelji azila koji su došli i dolaze u Hrvatsku dolaze kod nas i zbog naše vanjske politike, koja podržava vanjsku politiku SAD-a”.

Ovih dana u Hrvatskoj imamo upravo takvu situaciju – nakon seksualnih napada za koje su optuženi azilanti, umjesto da se suočimo s tim kako naše institucije i društvo nisu u stanju zaštititi žrtve i da je u Hrvatskoj kultura seksualnog nasilja prema ženama duboko ukorijenjena u kolektivnoj psihi, dogodilo se ono što se događa diljem Europe – psihoza, optužbe, iskorištavanje nasilja prema ženama u nacionalističke/rasističke svrhe.

Očito je potrebno ponavljati – za 96,73 posto seksualnih delikata počinjenih prošle godine u Hrvatskoj odgovorni su hrvatski državljani.* Ovih dana smo svjedočili još jednoj sramotnoj presudi hrvatskog pravosudnog sustava – nepravomoćnom pravorijeku za kazneno djelo protiv spolne slobode nad tada šesnaestogodišnjakinjom – za koju su petorica počinitelja dobila kaznu od godinu dana zatvora, premda se radi o kvalificiranom obliku kaznenog djela s nizom otežavajućih okolnosti (pet počinitelja, ponižavanje žrtve, činjenje u dužem vremenskom razdoblju, maloljetnost žrtve…). Ovo je samo još jedan postupak za seksualne zločine koji je nakon deset godina “iznjedrio” sramotnu i nepravomoćnu sudsku odluku. Počiniteljima seksualnih zločina u Hrvatskoj se SUSTAVNO izriče minimalna zatvorska kazna od godinu dana. Čak i kada su u pitanju ovako teška kaznena djela, pravosudni sustav ih uspijeva “interpretirati” u korist počinitelja, a žrtvu traumatizira trajanjem i načinom izvođenja samog sudskog postupka kao i donošenjem ovakvih nedopustivih presuda.

O ukorijenjenosti nasilja prema ženama u kolektivnoj psihi, ali i o rasizmu našeg društva i opet “najbolje” svjedoče komentari pod člancima i objavama o slučajevima seksualnog nasilja.

Ovo su neki od komentara ispod objavljenog teksta na net.hr, tipični po tome što okrivljavaju žrtvu silovanja:

*”Nikako ne opravdavam silovanje, no u ovom slučaju se zaista može zaključiti da je sama pridonijela situaciji. Pristala je na drogiranje s njima, pristala je na seks za 100kn, no stvari su na kraju krenule krivim tokom. Zna ona i sama da je pridonijela cijeloj situaciji, zato i nije sama prijavila slučaj.”

*”Trebala je znat u šta se upušta… Ne opravdavam čin kao takav, ali nije nevina!!!!!”

*”Treba se pitat. gdje su joj bili roditelji tj kako su je odgojili i sto je nisu kontrolirali gdje ide i s kim se druži.”

*”Uzas!No djevojka je najvise sama kriva za sve sto joj se dogodilo!!Makni se od pijanih momaka pogotovo sama dj.sa nekoliko muskaraca.Nije normalno nikako.”

*”Dalo bi se raspravljati kaj cura sama radi s četvoricom nazovi prijatelja i opija se…ali isto tako i NE znači NE.Svi bi uvodili spolni odgoj u škole o pederima,čak i pedofiliji,al ne bi objasnili djeci posljedice spolnog čina i nasilnog spolnog čina.Društvo u cjelini ima odgovornost,kao i roditelji koji ne vode brigu o svojoj djeci.Ova petorica ili su lažno optuženi(tj. glupi)ili su toliki šljam i kukavice da ih je trebalo petero na jednu djevojku.Sramota…”

*”Mala trazila si sex ali jbg dobila malo vise od ocekivanog.TI 16 G.I PIJANCIS .TRAZILA I DOBILA.BUDI SRETNA STO SI ZIVA”

*”Ne opravdam čin kao takav, to je užasno, ali nije ni ona sasvim nedužna! Da nije pristala na kokain i društvo takvog narkomanskog kalibra, nebi im ni dala ideju… Mislili su da je “laka roba”, a obzirom da i sama konzumira drogu i da je pila, ovi su spojili “dobro s korisnim”!”

S druge strane, kada su u pitanju seksualni napadi za koje su optuženi tražitelji azila, tipični komentari su bili izrazito nasilni, huškački i rasistički.

[komentari ispod teksta objavljenog na 24sata]

*”i sad opet neka se azilanti bune jer su ih neki dečki izmlatitli,to je bilo preventivno a pošto baš i nedjeluje terapije treba još dodatno obaviti…”

*”Ma neee ovo je nemoguce msm ovo doktori inzinjeri ginekolozi ne rade boze sacuvaj sigurno lazete ovaj napacen narod. Od prvog dana sam ja govorio sta ce i kako ve bit vidit cete za par godina kad ih dode jos vise necete vi vanka smit prosetat navecer od straha !!! Uzivajte u multikulti eu.”

*”Katastrofa! Pa neznam ko je uopće pametan dozvolio boravak azilantima iz afganistana i pakistana! Halo pa to su najgorji azilanti ( po europi rade najvise sranja)! Bagra! To je trebalo vratiti!”

Zaključit ću ovaj tekst primjerom domaćeg političkog iskorištavanja nasilja prema ženama na primjeru objava Ivana Pernara, koji je u ovim napadima očito vidio priliku za svoj notorni populizam.

A potom je u drugoj objavi napisao i:

“… Iz tog razloga se usuđujem reći da je naše društvo otvoreno za silovanje i da su ženska prava zapravo gurnuta u stranu. Živi zid je jedina stranka koja se zalaže za zaštitu prava žena, pogotovo od seksualnog nasilja, te za objektivno izvještavanje od strane medija i policije o takvim slučajevima. Paradoks je da iako nismo lijevo liberalna ili feministička stranka da nam je više stalo do zaštite žena žrtava nasilja nego onima koji su tobože žestoki borci za prava žena, a zapravo se bore za svoj džep ili pak neke druge političke ciljeve kojima se prava žena stavljaju u stranu.”

Ne mogu se baš sjetiti kada su se to Pernar i Živi zid zalagali za prava žena “pogotovo od seksualnog nasilja”? No, prilično je jasno zašto se protiv seksualnog nasilja “zalažu” baš sad i baš u ovom slučaju.


* https://www.libela.org/sa-stavom/6944-nakon-k-lna-ne-smijemo-dopustiti-da-nam-rasisti-ukradu-feminizam/

* Prema Statističkom pregledu MUP-a za 2016. god.

* Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Libela.org – Sanja Kovačević

Pročitaj još

Od iste osobe