PorodicaPraktična Lola

Nemojte biti helikopter roditelji

tekst: Redakcija

Termin “helikopter roditelji” odnosi se na roditelje koji su sveprisutni, oblijeću oko djece, ometaju im igru, brane ih od svih poželjnih i nepoželjnih frustracija – ne ostavljaju ih na miru.

Takav model vaspitanja je onesposobljavajući za dijete. Djeca osjećaju sve što osjećaju i roditelji, a ovakvi roditelji su najčešće motivisani pretjeranim brigama – anksioznostima.

Dakle, kada je roditelj preplavljen anksioznošću, on to prenosi i na dijete. Umjesto da tu bude kao starija i kompetentnija osoba koja uči dijete kako da se nosi sa stresnim situacijama i životnim izazovima, na dijete prenosi nemir – koji u ranim danima, dijete niti može da razume, niti da obradi.

Ono, naravno, i samo postaje preplašeno i nije u mogućnosti da adekvatno prepoznaje i obrađuje svoje emocije.

Posljedice ovakvog roditeljstva

Taj model roditeljstva šalje poruku djetetu da roditelj ne vjeruje u njega. Logično, ako ne puštamo dijete da se samo izbori s nekom teškoćom, mi mu, htjeli to ili ne, upućujemo da ne vjerujemo da je sposobno za to. To dovodi do niskog samopoštovanja i samopouzdanja.

Dodatno, roditelj šalje poruku da je on (roditelj) sposoban i (između redova) da je najbolje da dijete bude uz njega, jer će on i nadalje da mu “pomaže”. Takva pomoć je uvijek medvjeđa usluga jer je suočavanje s frustracijama neophodno za psihološki rast i razvoj.

Ako ne naučimo dijete da toleriše frustraciju, kroz život će ići veoma teško. Vrlo je moguće da će sutra pronaći partnera koji će mu vršiti funkciju koju je prethodno obavljao roditelj, a onda će se osjećati zavisno od tog partnera, što je recept za nesrećan brak.

Takođe, na taj način se pospješuje nezdrav narcizam, jer roditelj nekritično udovoljava djetetovim prohtjevima i šalje mu poruku da ono sve to i zaslužuje, što uglavnom dovodi do toga da dijete ne nauči da odlaže zadovoljstvo, da ulaže napore u ostvarenje ciljeva, ne osjeća zahvalnost kada nešto dobije (jer vjeruje da mu to pripada), ali osjeća bijes kada ne dobije željenu stvar. Ne razvija saosećanje s drugima – jer se roditelj ponaša kao operativni dio djetetove ličnosti, te često druge posmatra kao sredstva za postizanje ličnih ciljeva, umjesto kao osobe.

Takvi roditelji nesvjesno djecu vezuju za sebe i onemogućavaju prirodno normalno odvajanje, individuaciju i osamostaljivanje djece.

Gdje je prava mjera?

U posljednje vrijeme sa svih strana bombarduju pogrešnim porukama o tome kako su normalne razvojne frustracije onesposobljavajuće za djecu, pa se dosta piše o tome da djeca treba da spavaju sa roditeljima, da sama odlučuju u ime cijele porodice o tome kako će proticati dan… A preplašeni roditelji ispunjavaju sve te želje da ne bi isfrustrirali dijete i napravili problem. To dovodi do naopakog stava da dijete odlučuje o nečemu o čemu ne treba da odlučuje, a ne odlučuje o onome o čemu treba.

Roditelji djeci moraju da postave zdrave granice ako žele da ih osposobe za život! Moraju da ih, kako se to psihološki kaže – optimalno frustriraju! Odnosno, ne treba da im ispunjavaju svaku želju, i, naravno, treba da ih puste da pogriješe. Prava mjera je razumna procjena dobiti i štete. Dakle, ako je šteta od neke dječje aktivnosti relativno mala, onda je iskustvo koje iz nje može da izvuče dragocjeno.

Da bi dijete postalo nezavisna odrasla osoba, ono mora da osjeti da smije da pogriješi, da smije da odbije, da smije da ne posluša, i kada pogriješi, da snosi posljedice koje mu je ta greška donijela, da osjeti razočaranje, tugu oko nekog neuspjeha, da podnese poraz, svoje nesavršenosti… To je sve pelcovanje za budući život.

psihoterapijsketeme.rs – Renata Senić

Zatvori reklamu