Lole iz komšilukaO životu

Nejra Latić Hulusić: Šalter – mjesto gdje se spajaju nespojivi svjetovi

tekst: Nejra Latić Hulusić

Ne znam da sam imala teži mjesec u životu od ovog septembra. Ima ona neka blesava izreka kad ti život pošalje limun ti napravi limunadu. Međutim, meni život ne šalje limun periodično, nego sabere sve pa pošalje plantažu odjednom, u jednoj sedmici ako ikako može. Napravim ja limunadu od četiri limuna, ali ostatak plantaže ne možeš nego dijeliti sa drugim narodom. E, kad ti se taj šleper limuna krene istovarati na glavu oko tebe se skupe znani i neznani sa raznim namjerama. Ova septembarska berba me tako naučila da konačno naučim razliku između dvije vrste ljudi. Postoje oni ljudi što odmah dođu sa vrećama i počnu limun natovarati na svoja leđa. Ništa te ne pitaju. Samo se podmetnu i nose limun što dalje od tebe. Takvi ne pitaju kad si sadila limun, što si odjednom isporuku naručila na glavu da ti se istrese. Takvi te ljudi ne pitaju trideset puta dnevno treba li ti šta. To su ljudi koji znaju da i kad treba nećeš reći.

Foto: Pixabay

Sa druge strane obično puno brojnija je vojska onih što te izlude zivkajući na telefon svakih deset minuta, pa ti dok se braniš od limuna što lupa po glavi još moraš i roviti po torbi jednom rukom i tražiti telefon, a onda im detaljno pojašnjavati uzroke nesreće i osvježavati znatiželju najnovijim razvojem stanja. Naravno, svaki put će te pitati treba li ti šta. Ti ćeš deset puta reći da ne treba, a onda jedanaesti ćeš zamoliti za uslugu. Kažeš da ti treba podići neki papir usput. Istog momenta, ponuđači usluge nestanu bestragom, jer dodijeljena usluga nije dovoljno velika valjda da bi se za mjesec moglo nešto od tebe tražiti zauzvrat. U ovu drugu grupu spadaju i oni koji prosto vole da gledaju istovar limuna života po nekome, jer samo u tim situacijama su sretni što njima limun ne pada po glavi. I najgora sekta među ovima su oni što u cijelom ludilu donose razne recepte za limunade i džemove od limuna, pa ti i one predahe prije sljedećeg naleta ispune prepričavajući najcrnje i najtužnije epizode svojih i tuđih života kao da je neko takmičenje u ko je gore prošao.

Foto: Pixabay

Mamin otac, moj dido, nam je slučajno usadio jednu opasnu rečenicu u glavu: “Nemoj da ti ćerce zatreba lijeva ruka desnoj ruci!”. Kažem opasnu, jer smo skoro svi iz te loze naučili tovariti na sebe više nego što možemo, da ne bismo slučajno iznevjerili taj princip, da nam neko slučajno ne zatreba.

Onda se zadesiš pred vratima birokratije, gdje ti Bog dragi samo kroz ljude pomaže. Šalter. U našoj zemlji je je šalter jedino mjesto gdje se spajaju nespojivi svjetovi, realni svijet ljudi i emocija sa apstraktnim pojmom države i sistema. Ova dva svijeta kod nas toliko nisu usklađena da ni na najsretnijem danu nije dobro prilaziti šalteru, jer te susret sa drugim svijetom iza stakla toliko ozrači da ostatak dana nisi u stanju funkcionisati. Ispred tog stakla najuporniji odustaju, najoholiji se ponize, a najopasniji se umile. Sa druge strane stakla je sve čemu država služi da bi funkcionisalo i bilo građanima u službi, samo u Bosni mi služimo da radom održavamo postojanje tog nekog sistema koji ne radi. Država je otprilike nam ustrojena tako da bolje diplomatske odnose imamo sa Obalom Slonovače, nego dva kantona između sebe.

Foto: Pixabay

Uglavnom, službenik/ca sa one strane stakla podigne pogled, a ja se uvijek sjetim Harona, lađara iz grčke mitologije koji mrtve duše prevozi na Onaj svijet. Grci su svoje mrtve dugo sahranjivali sa novčićima pod jezikom ili na oba oka da plate ugodniju vožnju Haronu. Pošto je protuzakonito potkupljivati službenike na šalterima u Bosni se možeš se samo nadati da će ti zapasti neko ko će tvoj prelazak preko rijeke administracije učiniti manje ponižavajućim iskustvom. Tu na šalteru shvatiš da neke stvari ne možeš sama, da se nekada moraš osloniti na druge  i da ti u tom trenutku sve ovisi od toga da li će osoba sa druge strane šaltera vidjeti da ti po glavi pada limun pa se isprsiti između tebe i nehumanog nam državnog sistema. Moliš se u tim trenucima da osoba koja podigne glavu se još uvijek sjeća da je ljudsko biće i da je godine rada sa one strane stakla nisu osakatile za empatiju. Onda se nadaš da lađar sa šaltera neće biti neko iz ove druge skupine ljudi pobrojanih na početku pa da nećeš morati i razne znatiželje zadovoljavati čekajući jedan pečat. Potom se nadaš da nije ni od onih što ti kažu – “Šefice, završeno”, a onda odlože papir u ladicu na kojoj piše “Kad se vratim sa godišnjeg”.

Foto: Pixabay

Ali, ovog septembra, kojeg neću ni u rokovnik upisivati, a ne u sjećanje, kad je život nemilice istovarao limun po meni, a meni zatrebali šalteri, iza stakala su se zadesili i oni ljudi iz prve grupe. Oni što ništa ne pitaju, nego podijele limun sa tobom bez da sam to kako treba i zatražila. Razumijem da je negdje takva ljubaznost normalna, razumijem i da bismo takvi trebali svi biti. Ali, nismo svi takvi. Puno nas je više nalik na ove smarače, udjelitelje savjeta i ponuđače nepostojećih usluga iz oblasti hipotetičkih situacija. Puno je više onih koji u trenutku kada sjednu u pedeset godina staru stolicu iza stakla se osjete direktorima svemira pa svih osam sati provedu gledajući smrtnike ispod obrva i vraćajući ih po potvrdu kategorije da nisi sam sebi majka. Pljujući po takvima obično zaboravimo istaknuti one koji su poput jedne Eve, jedne Asife i jednog Davora sa druge strane šaltera, meni vratili vjeru u ljudskost u onim crnim trenucima kada pomisliš da sve ljudi što valja možeš nabrojati na prste jedne ruke.

Svi oni su na pretjerano zahvaljivanje rekli kao samo rade svoj posao kako treba. Možda nisu shvatili u tom trenutku da im se više divim, kao nekim jednorozima koje sam ugledala i da im se zahvaljujem što postoje i sjaje u onim papirčugama ljubaznošću, profesionalizmom i ljudskošću.

Zatvori reklamu