Lole iz komšilukaO životu

Dok jurimo sutra, zaboravljamo na danas

Čekam tramvaj neku večer. Ne žuri mi se, mogla sam i pješice, ali htjela sam sjesti i pustiti tramvaju da klizi po šinama dok promatram ljude u i izvan tramvaja. Nema nas puno u mom vidnom polju, par starčića i…

Ana Kolar

Čekam tramvaj neku večer. Ne žuri mi se, mogla sam i pješice, ali htjela sam sjesti i pustiti tramvaju da klizi po šinama dok promatram ljude u i izvan tramvaja.

Nema nas puno u mom vidnom polju, par starčića i dvije djevojčice od, prema mojoj procjeni, niti 12 godina. Stav nalik mom stavu kad sam imala sa 17 ili 18 godina, bahatost je najbolja obrana u to doba. Bahatost kojom bi se prikrivali prvi kompleksi i nesigurnosti. Ako si glasna onda si fora, a zapravo se samo glasno braniš od svijeta oko sebe. To sve naučiš kasnije.

Kao što naučiš, zahvaljujući dvjema djevojčicama ispred tebe, da današnje cure od 12 godina imaju na sebi, pazi sad: MASKARU!

I to toliko maskare da ja s dioptrijom vidim da je maskara, da nisu umjetne ili da nije majka priroda podarila guste i duge trepavice.

Izgledale su smiješno. Još manje zrele i odrasle nego što su to bile, a puno manje od onog što su pokušavale biti. Dok je tramvaj išao polako, one su žurile. Ja nisam, starčići koji su sjedili do mene nisu žurili, ali dvije klinke od 12 godina jesu. Žurilo im se nemati samo 12 godina.

Žurilo im se doći do nečeg što ne poznaju. Žurilo im se ne biti ovdje i sada.

Nisu te dvije namaskirane djevojčice jedine koje žure. Da bar jesu. Većina od nas žuri, juri, živi negdje “sutra” ili negdje “jučer”. Sve je bolje od “danas”, reklo bi se.

Podsjetile su me na kolegicu iz srednje škole koja je na nekoj obljetnici mature bila prva od cijelog razreda koja je već u braku. Srela sam ju neki dan i kaže, razvodi se. Prije tridesete. Zašto? Jer je žurila.

Podsjetile su me na neke poznanike koji su svima živima i neživima obznanili da čekaju bebu, da bi par dana kasnije progutali veliko i žalosno govno jer od bebe ništa. Žurili su imati je i javiti svima sretne vijesti.

Podsjetile su me na tolike ljude koji završavaju fakultete u roku, jer im se žuri biti gospodinom čovjekom s diplomom koju će kasnije samo objesiti na zid i ni taknuti neće, jer, citiram: “Upisao sam, nije me zanimalo, ali sam odradio da to imam.” I onda drama, otkud krenuti, požurili su, a ništa u procesu žurenja uhvatili nisu. Dođeš brzo do neke točke i shvatiš da nemaš ništa. Da ta točka nije ono što si si zamislio. Da “sutra” nije kao što su ti govorili i obećavali.

Shvatiš da si potratio sve svoje “danas” da bi došao do “sutra” koje nikad ne dođe.

Pumpamo se motivacijskim porukama, svugdje iskaču latinske izreke “Carpe diem.” (Iskoristi dan.) i “Festina lente.” (Žuri polako.). Te izreke tetoviraju, printaju na majice, stavljaju na šalice za onu prvu jutarnju kavu ponedjeljkom kad mrziš i boga i vraga jer ideš na posao koji ne podnosiš. Ali glavno da živiš u onom “sutra” koje nikad ne dođe. Da sanjaš kako će sutra biti bolje, kako će godišnji konačno doći, kako ćeš zaboraviti na danas.

Iskreno, nemaš što od “danas” i zaboraviti jer u njemu nisi, a gotovo nikad nisi ni bio. “Danas” je za mnoge nešto što se nije nikad dogodilo.

Što fali “danas”? Zašto se toga toliko bojimo? Zašto uporno jurimo za nepoznatim umjesto da istražujemo poznato? Čemu žuriti?

Stigla mi je poruka prijatelja: “Bok, Ana, ostvaruješ li svoje snove?” Kad sam rekla da idem polako ka tome, ali idem, odgovorio je: “Glavno da je polako. Nikud ti se ne žuri.”

I stvarno, za lijepe i velike stvari treba vremena. Treba vremena da sazriješ i da ti narastu cice koje će ići uz maskaru. Treba vremena ostati trudna i da se beba udobno smjesti prije nego to obznaniš svima. Lijepe i velike stvari su krhke bez obzira na veličinu, ali s vremenom očvrsnu.

Bilo da se radi o vezi, karijeri ili odrastanju, jedno je konstanto, a to je vrijeme. DANAS je konstanta, sve ostalo su varijable.

Budi u danas. Ne boj se onoga što i tko si sad. Ne juri dijete kojima ćeš u rekordnom roku smršaviti, ne goni zahvate koji su kontra tvog unutarnjeg sata. Bilo kakve zahvate. Ti si tu i sad, htio ti to sebi priznati ili ne. Sutra ne znaš jesi li uopće tu i čemu se onda nadati tome i razmišljati kako će ti biti tada? Tim mislima samo gubiš svoje danas. Dogurat ćeš do sedamdesete, a da nisi ni dana živio. Proći ćeš, kao i dvije djevojčice od dvanaest, svoju mladost čekajući dvadesete. U dvadesetima ćeš sve živo proći užasno brzo i veseliti se tridesetima jer to je kažu neka pametnija repriza dvadesetih. Hmmm, utješno, ali beskorisno. Svako danas ima svoje razloge, brzinu i tijek, na tebi je samo da ne budeš u tome površno nego da stvarno iskoristiš dan, da onaj Carpe diem natpis ima smisla.

Ma što dan, iskoristi trenutak i ne žuri. Tu si, ovdje i sada. Nema jučer, nema sutra, ima samo danas.

Do idućeg puta, polako sa svime.

Poljubac,

A.

Pročitaj još

Od iste osobe