Lole iz komšilukaO životu

Remi: Ljubav u doba trivije

tekst: Remi

“Ljubavna priča je trivijalni žanr”, ispali voditeljica književne tribine.

Odmah mi se upalila crvena lampica. Daleko od toga da ću po pitanju ljubavi biti Don Quixote koji juriša na cinike (često sam i sama jedna od njih), ali ova mi se izjava u prvi mah učinila pregrubom. Za mene ljubav nije trivijalna – s druge strane, zaljubljenost možda i jest.

Kako je dan odmicao, činilo mi se da izjava o trivijalnosti ljubavi i nije bila tako pretjerana. I to me grizlo. Zašto? Evo, na primjer, pokušaj na današnjoj muzičkoj sceni napisati pjesmu običnog naslova “Volim te”. Ili pokušaj uglazbiti stihove koji, lišeni metafora i neočekivanih obrata, na jednostavan način govore o ljubavi. Hajde, napiši – i budi spreman na podsmjeh. Gotovo sam 100 % sigurna da bismo slušali komentare u stilu: “Ha, niste se mogli malo više potruditi, je li?”

I onda mi sine:
– običan ljubavni film danas nam je premekan i “mnjah
– običan ljubavni roman mora da je “herc” roman
– obična ljubavna poezija nam je previše passe
– obična ljubavna scena na fotografiji ili slici već je viđena milijun puta

Na sve to “obično” i “ljubavno” odmahnuli bismo rukom.


U što smo se pretvorili? U bića kojima je potrebna ogromna količina podražaja da bismo nešto osjetili? Treba nam nešto da nas potpuno ošamuti, obezglavi i izbije iz cipela da bismo rekli: “Da, ovo je ljubav, bez sumnje.” Jer sve ostalo – pogled, dodir, jedna rečenica, uzdah – sve nam to postaje trivijalno, prejednostavno i obično.

Veza ljubavi i umjetnika je neosporiva. Ljubav kao inspiracija stoji iza najvećih umjetničkih djela. Muze su nadahnjivale umjetnike jednim odrezanim uvojkom svoje kose – danas, možda bi ih nadahnule eventualno ako si odrežu glavu.

Je li doista tako?

Taj najmanji i najveći osjećaj na svijetu trebao bi nam značiti sve. Svi ostali osjećaji zapravo se mogu svesti na to da postoje u službi ljubavi. Ljubomora ne postoji bez ljubavi. Zavist ne postoji bez ljubavi. Ushit ne postoji bez ljubavi. Nadahnuće ne postoji bez ljubavi. Ne mislim tu samo na romantičnu ljubav – ona je tek jedna od njezinih lica – nego na ljubav u općenitom smislu. Jer što je onaj nevidljivi motor koji nas tjera da ustanemo iz kreveta nego ljubav prema životu?


I kako smo onda dopustili da taj motor pokretač, ta siva eminencija svih osjećaja u našim ciničnim, snobovskim i elitističkim glavama postane trivijalna? Ne bismo li joj se trebali svakodnevno klanjati i zahvaljivati što smo dovoljno sretni da je osjećamo? Umjesto toga, uhvatimo se kako je uzimamo zdravo za gotovo, razmišljajući kako ćemo sigurno, u nekom momentu ili zakutku života, nabasati na nju. U našim očima, toliko je obična i jednostavna da “nema šanse da nas zaobiđe”. A istina ne bi mogla biti dalje od toga.

A zaljubljenost? Ona je kao prehlada. Često te uhvati, drži izvjesno vrijeme (ovisno o imunitetu), pa popusti stisak. Za tjedan dana više je se ni ne sjećaš. Rijetki je vuku duže, kašlju, kišu, bore se s njom, a još rjeđi tu bezazlenu, musavu zaljubljenost razviju u trajno stanje ljubavi. Za to razvijanje potreban je trud i dubinsko “klikanje” s drugom osobom. “Dijagnoza – pacijent je prešao u stanje trajne hipnoze.”

Jednog dana, kad mi mišljenje cinika postane posve beznačajno, kad dosegnem taj stadij duhovne nirvane, napisat ću pjesmu naslova “Volim te” i u nju staviti sve najobičnije riječi koje znače život. Pjesmu bez ijedne cifrane metafore, duhovitih dosjetki ili neobičnih preokreta. Baš da vidim mogu li si dopustiti, da u vrijeme ljubavi kao trivije, napišem najjednostavniju, običnu ljubavnu  pjesmu. Budem. Kad skupim hrabrost biti posve gola sama pred sobom, bez dima i ogledala. Kažu da je najteže postići ono najjednostavnije. A ljubav bi trebala biti jednostavna. Kažu.

Zatvori reklamu